Pages

Wednesday, March 20, 2013

Po tvojim pravilima



Htela si da određuješ pravila.
Sada kada je Su 0 Ma 0 Ur?

Ok.
Videćeš sutra ujutru kako ja to odrađujem.
Prljavo.
I brzo.

Ali se pamti.





Stvarno sam strpljiva osoba... u nekim drugim prilikama.
Sa tobom, sa malim bogom?

Ne budi smešna.
Čekam te ujutru kada se najmanje nadaš.

Monday, March 18, 2013

Kartaško lice



Igramo jako opasnu igru.
On i ja.

Nema tu ništa.
I ne sme da bude.
Ali razdvajanje od mesec dana..
Moje presečene misli.
Sada će biti lakše da se zaboravimo.
I njegovo besomučno pretraživanje gde može da me pronađe.
I susret posle svega.
Pravimo se blesavi.
Sve je ok.
Kao da ništa.

Kao da ništa.
I ogromna prostranstva mog srca.
I ogromna prostranstva njegovog osmeha.

Nema ništa.
I ne sme da bude.

I kada nam padnu kartaška lica,
ništa ne sme da se desi.
Ja igram aspergerijanskog narcisa,
on..

U cara Trojana
U cara Trojana
Ma u..

I kada nam padnu kartaška lica
pravimo se blesavi.
Do god možemo.

Jer ništa ne sme da se desi.







Thursday, March 14, 2013

Nedelja dana obožavanja Vaya con Dios


Kada on dolazi ja sređujem nokte, lice.
Čekam na onu poruku na telefonu na koju ću odgovoriti.
Biram haljinu, erotičnu i klizavu.


Bold and untrue



I obično uz lepo letnje veče sretnemo se u centru i nastavimo dalje kroz grad.
Nismo par, ali se ponašamo kao da jesmo taj jedan jedini dan.
To je sasvim dovoljno.


Stay with me



Sedimo u Njegoševoj i uz zvuke spoja dve staklene čaše on se uvek osmehne, namigne mi i kao slučajno dodirne mi koleno.
Pita šta se u međuvremenu dešavalo ovde.
Ja pitam kako je tamo.
On pita koliko njih me je poželelo za švalerku, koliko bračnih ponuda, koliko udvaranja.
2, 3 i 10. Ovog leta je stvarno bila ludnica sa zainteresovanim.
Koliko želja za ženama, uzvraćam pitanje.
Samo za jednom, odgovara uz bezobrazan osmeh.


Dont't break my heart



Lagano šetamo.
Uvek sam u štiklama i uvek se oslanjam na njega.
Hoda polako da meni bude lakše.
Posle svratimo do pristaništa.
On mi nudi neki klub u blizini da slušamo fado.
To je dosadno, jedino ako naučiš milongu, pa da igramo negde uz šank. Ne, ipak je dosadno. Starim od toga.
Lepo stariš, ali ne insistiram.
I tada me povede uz samu ivicu, pa se smejemo kako ćemo oboje upasti u vodu.
I kako je i to lepša opcija za starenje.


Heading for a fall



Ipak igramo, napolju, blizu Plavog talasa. Noć postaje hladna uz reku.
Onda mi on ispriča ono zbog čega smo se zapravo i našli.
Spremi me za sledeći zadatak.
Poljubim ga u obraz.
On me zadrži u zagrljaju par sekundi duže no što to rade prijatelji.
I tada uđem u taksi.


At the parallel



Ponekad dođe i ranije.
Kao ovih dana.
Donese mi slatkiše i začine.
I proleće pre vremena.
I ode.




Monday, March 11, 2013

Return of Bole i Đole


(nastavak teksta Đole je moj drug)

Da rezimiram: sedim već skoro pola sata u Tribinskoj sali DOBa. Džabe sam došla. I sada čekam da prođe dostatno vreme kako bih pristojno i nevidljivo izašla. Za to vreme ionako nemam šta da radim do da slušam uvažene predavače i eksperte.
U pitanju je Škola filma za maturante koju organizuje FDU u okviru Festa i u toku koje nema ni govora o bilo kakvoj školi filma, već je sve zamišljeno kao marketinški potez da se deca navuku i upišu FDU, a da ovaj fakultet na osnovu navale naivne omladine može neometano da se finansira iz budžeta Srbije.
(Što nije ekskluziva samo FDU, već redom svih ostalih i fakulteta i srednjih, kao i običnih škola.)



 photo propaodan2_zps96384807.jpg


I da stvarno rezimiram, jer ovaj tekst u poplavi posla počinje ozbiljno da mi ide na živce.

Vratim se ja kući i sačeka me "e budalo" pogled milog mladunčeta. I još jedan pogled zvani "i šta je bilo?" i moje uzvratno prevrtanje očiju.

-Pričali su budalaštine. Prvo je Bole sa švalerskom harizmom opisivao svoju mladost "duvao sam i vozio skejt, pa sam duvao, pa.."
-Skejt?
-Jok, duvao. I trlababalan, ne primiše ga za reditelja, ali je posle upao za kamermana.
-Big deal.
-Jašta, a i koga briga. No, gornji dom, one tri ćurkice - kikikiki.
 I onda na kraju (vrhunac) bio je direktor fotografije za Tilva Roš.
-Šta bre?






Tilva Roš.
Pre par godina čim je pokazan pustih i ja trejler detetu uz pitanje da li bi ga pogledala. Ona je razmišljala ozbiljno jedno desetak sekundi i odmahnula glavom.
Trejler se meni svideo nako/nako, u stvari baš fotografija. Ostatak ne. Ne zato što imam nešto protiv te "želimo da budemo večni tinejdžeri" umetnosti, već mi je dosadno. Kao "Na slovo, na slovo" ili koja god dečija predstava na koju su nas vodili pod obavezno, pod pritiskom, moranjem.
Sada više ništa ne moram.
Nekako mi cela ta tema iz filma više ide kao neka podloga za spotove Pepersa i to je to. Toliko u stvari mogu da izdržim, par minuta i ćao.
Koliko sam videla i nešto što se valjda zove "Jesen u mom kraju" je ista fora, i za ozbiljno zainteresovane ima ceo na tjubetu (toliko o isplatljivosti).

Nisam filmski kritičar, nit se profi razumem, ali mi je fitilj kratak kao i ovim mlađim ADHD generacijama, i ako mene ne mogu da zadrže, kako li nameravaju da razvijaju biznis sa ovima koji tek dolaze?

-I šta je bilo posle?
-Posle je Đole pričao svoju priču o tome kako je on upisao faks, ali... On ima tako fin i uspavljujuć glas, a priča je bila toliko nebitna da sam negde iz prikrajka počela da čujem ono spavaj beko, bekane..., lik do mene je stvarno zaspao, ruke nežne mekane..., ja se lepo zavalih i počeh da tonem.
-Nisi valjda i ti?
-Nisam... za dlaku. Sačekala sam momenat kada je ponovo pitao da li ima nekih pitanja i kad niko ništa, ja priupitah kada je bolje raditi iz ruke, a kada šrafiti na stativ.
-Pa to sve zavisi od prilike.
-Znam. Htela sam dve stvari. Da proverim da li stvarno neće da pričaju o tehničkim stvarima ili se samo foliraju pošto im je tjub babaroga... I s obzirom da su oni eksperti možda znaju u kojim prilikama treba ono, a ne ono. Razumeš?
-I šta ti je odgovorio?
-Isto što i ti, samo što je to njegovo trajalo 15 minuta.
-Pa kad je čovek profi.  

-Posle su konačno naštelovali te fajlove što je trebalo da puste na početku i, o čuda, trajalo je kratko. Sećaš se kako smo obe trenirane do granica izdržljivosti studentskim fimovima. Ovo sada nije bio problem.
-I?
-Šta "i" ? Nema "i". Jedan snimak od minut. Devojka ulazi, kamera je u uglu hodnika, posle kamera u sobi, pa full na lika koji nešto kuca na pisaćoj mašini, pa taj kaže "uzmi sok od zove, na stolu je", pa kamera u sobi, devojka seda i pije sok od zove.
Kapitalno delo što srpske kinematografije, što kamermanskog zanata.
Sledeće je bilo kapitalnije. Lik ide kroz mrak, kamera iza njega, kokoške kokodaču u strahu. Sledeća scena neko stoji i čerupa koku okrenutu naglavačke. Klinke oko mene vrište od straha (?) i Đole se okreće i smirujućim glasom kaže - Nijedna životinja nije bila povređena tokom snimanja. Smeh olakšanja oko mene.
-Laže.
-Znam. Samo mladi maturanti ne umeju da ukopčaju da živa koka ne može da bude u stanju hibernacije dok se čerupa. I to naglavačke. Ako ne vrišti nije živa. Ili je ova možda bila ekspert za kriya jogu.
I najkapitalnije...
Lik vozi bajs preko nekog strnjišta, kamera se kreće ujednačenom brzinom paralelno sa njim. Iza njega ide vazdušni front i plus što slama leti na sve strane. Ok, imali su neki mega ventilator na kolima pozadi, ali otkud slama ka kameri, to sam sebi dala u zadatak da prvalim. Prosto se nisu poklapali pravci. Bio je potreban još jedan ventilator odozgo. Ili je rađena animacija, ali...
-Srbi još nisu naučili animaciju..
-Vidiš kako ti sve znaš. Zamisli samo da su radili to pa slali fajlove u Kinu da se tamo radi renderovanje..
-Naučna fantastika...
-To si na mamu pametna, vidim... Elem, Đole je tu počeo da opisuje poslednji snimak kao da je u pitanju najnoviji Matriks, pa kao - da znate samo kako nam je bilo teško, iznajmili smo helikopter, a to košta, pa smo te kadrove morali da snimimo za cirka par sati..
-Jao jadni.
-Da, i verovatno je naš Pera bio pilot, ali to nisam smela da mu kažem. A ni to da pare diktiraju produkciju, pa i vreme snimanja. To tek treba da nauče.
-Tamo za nekih sto godina..
-Ako ima sreće za samo sto godina.
-I posle?

-Eh posle... Kada su konačno stigli na temu tips and tricks za upis na FDU nečujno sam se izvukla, preskočila mladog uspavanog budućeg glumca i izašla napolje. Teško vreme dolazi, zatrubio je treći anđeo, Kali juga me je pritisnula sa svih strana i počela sam ozbiljno da se preispitujem hodajući ka stanici.
Tamo u troli, skroz pozadi, mogla sam na miru da razgledam tipove automobola i bilborde o nastupajućem 8. martu i čokoladama, i one odmah do njih o deci u Srbiji koja sanjaju ćebe, bojler, šolju mleka..
Videla sam i reklamu za upis na Pravni fakultet i tu se tek ubedačila.
-Što?
-Živimo u bednoj, tehnički i tehnološki, moralno zaostaloj državi. Decu vaspitavamo da se samo kljukaju nebitnim podacima, a ne učimo ih kako da primenljivo misle, da od govana naprave kamen mudrosti (kako bi to Zel vispreno definisao). Ne učimo ih da smo užasno mali, da nas ima manje od pola Njujorka, da nam niko ništa neće pokloniti, da mora da se radi, ali pametno.. Pitala sam se da li u toj struji gluposti koja nosi generacije ja u stvari radim pravu stvar sa tobom ili samo gubim Bogu dane.. Ne znam, bedno je srpsko obrazovanje, bedna je ekonomija. I kada hoćeš nešto da uradiš sitne guzice i još sitnije duše neće ni da razmotre da li to može da im koristi. Sve firme u kojima sam pokušala da proguram bezuspešno nešto kreativno i isplatljivo su propale zato što glavni likovi ne umeju da misle, a neće da daju štafetu nekom ko to ume. Državna administracija je još grđa priča... Ali ne mogu, muka mi je od svih njih. I sanjam taj dan kada pakujemo samo rezervne gaće, ništa drugo nam nije potrebno, i bežimo odavde.. Nego, jesu Sajmon i Martina izbacili novi video iz Japana?
-Jesu, ja sam već gledala.
-Ok, treba da pogledam to zevzečenje i da vidim šta je uradio Kapiil. Toliko od televizije za danas.

O tome šta rade Martina, Sajmon, Kapiil i još par pametnih ljudi na Youtube-u verovatno u nekim sledećim tekstovima. Do tada kopam naš tunel za beg u slobodu.



Wednesday, March 6, 2013

Aspie


-Nešto sam razmišljao o tebi, unosi mi se u lice zaverenički.
-Stvarno?
-Aha. Udvaram ti se godinu dana i ništa... Ti si u stvari narcis. Zaljubljena u samu sebe.
-Počeo si da se baviš površnom psihologijom.
-Misliš da je površna?
-Znam da jeste.

On me ispitivački gleda, ali muzika počinje i razgovor prestaje.


Narcis? I pred očima mi se ređaju slike. Naše svađe, ubeđivanja, izlasci, rođendansko cveće, prsten, pakovanja, kvar na sred autoputa, ozbiljni noćni razgovori o školovanju dece, o kreditima, o familiji, o preseljenju. Pogled preko zagorele šerpe, daska za peglanje, kese iz prodavnice, odlasci i dolasci. Smeh, svađa, smeh. Računi za struju. Fotografije sa putovanja, njegovi imbecilni navijački suveniri, moji imbecilni verski suveniri. Ružna slika na onom zidu jer ju je on birao, još ružnija preko puta zato što je moj izbor. I dani kada nam se sanduci guraju pod zemljom, a zajednička slika na porcelanu stoji visoko nad nama.

Narcis? Zato što snagu koju imam koristim za ono što želim. Da jednog dana umrem sa metkom, staklenih očiju punih svetlosti, dok se brzo trzam, a zatim sve sporije. Ili dok gledam nasmejana kroz prozor staračkog doma ili dok me preskaču na sred ulice.
Očiju punih svetlosti.

Očiju prepunih svetlosti.






-Hvala, zvučim zavodnički dok se razdvajamo. -Ako poginem sutra na treningu neće mi biti žao. Dan ranije uspeli smo da odigramo savršeno i to je sasvim dovoljno.
-Naravno, trening ti je važniji od svega.
-Naravno da jeste. Sam si rekao - ja jesam narcis.

Sinoć sam preživela povratak u salu.
Moje kašnjenje i pokušaj neprimetnog ulaska.
Njihov aplauz i ovacije dok trče u toku zagrevanja.

Preživela.
Sebična, samodovoljna, samoživa.

Srećna.

Sunday, March 3, 2013

Ne tražite vremensku prognozu u Blicu...


...jer postoje i elegantniji načini da se ubijete, bacite u kliničku depresiju ili samo počupate kosu.

Znam da treba da napišem nastavak i razložni zaključak teksta o srpskim kamermanima, ali ovo je hitnije.
A i onako iskreno, otkad sebi dadoh dijagnozu Aspergerovog sindroma lagodnije i sigurno iskrenije živim.


Dakle, kada naivni nesretnik/ica natrči (na Blicovoj strani gde se obično vrti vremenska prognoza) na naslov vezan za Beoviziju, pa gde se još spominje finale (šta bre finale?), onda se taj isti nesrečnik/ica okrene svom podmlatku sa podrazumevajućim pitanjem:

-Šta, bre, finale Beovizije? Ti si gledala sinoć. Ko je pobedio?
-Niko. Večeras ide finale.
-Ček malo. Grčka, Portugalija, i ko sve ne, su otkazale svoje učešće jer nemaju para da se glupiraju u ovoj skupoći tim glupostima, da organizuju kod kuće, pa da plaćaju svojoj ekipi hotele, promocije i budalaštine..., ali mi pošto smo veliki, bogati i ne znamo šta ćemo ni od para ni od dosade, ne da pravimo veče za izbor vrhunske srpske trešine, nego nam ni to nije malo, pa nam treba dva dana?
-Aha.

I onda nesrećnik/ica klikne na naslov, a onda ga/je luda pamet i još luđa ruka odvede do klipova.

Ok, mala Dana je komšinica, valjalo bi navijati za nju, ali...
Bože dragi koja je to tralala bezvezarija.
Da su se setili da dodaju zvuke cincilatora, brusilica i abrihtera moglo bi još i da prođe kao sujetni srpski odgovor megaindustrijskom nastupu koreanskog popa, a ovako...
 
Ali, opet mala Dana je komšinica, naša deca takoreći. Samo što me živo zanima da li će ovo umeti da otpevaju ovako i uživo (pošto ide na plejbek)?
Nemojte ljudi da se blamiramo, šta ako ne umeju izistinski da pevaju?

Dobro, neću da budem na kraj srca, pesma ipak može vrlo lepo da posluži kao tema za sedmu sezonu crtanog serijala Winx.

(Ja sam princeza, ti si zaštita? Da li se to odnosi na bodyguard usluge ili je u pitanju zdravstveno-seksualna konotacija?, pitah dete. Dete dade vrlo bezobrazan odgovor koji nije za javnost.)






I onda naravno svratih da vidim šta im radi ljuta konkurencija.
Ove tri mi onako najiskrenije teško idu na živce. Ova deblja mi nikako nije estetski legla, a vala ni ova plava. Ali ok, ajd da čujem i to vrhunsko čudo.

I by the way, ova u crvenom ne ume da peva.
I by by the way, ako ovako zvuče na plejbek, majko mila, ala nam predstoji teško blamiranje.




Malo je reći da smo video pogledale jedno desetak puta u pokušaju da shvatimo šta je pisac (kasnije utvrđeno Marina Tucaković) u stvari hteo da kaže, na kojim je to drogama bio ili da li je bio mlatnut suvom pitom od kokosovog brašna.
Mili je izašla na čist vazduh, a to sam pokušala i ja, čitajući naglas stihove Dunje Ilić (našeg izistinskog idola) na koje natrčah u pokušaju traganja za ovim stihovima u pismenoj formi, a zarad dešifrovanja istih.
Nekoliko puta naglas čitanja epskih Dunjinih kreacija ("Zla, luda kučka" i osobito moj favorit "Bidermajer") i um mi se otvorio. Eureka!
Pa, ove dve (bela i crvena) izigravaju anđela i đavola u svesti ove neishranjene u sredini (što mi je oštetila levo uvo). E jesam glupa kao bukva, ma još gluplja.
A mi kao narod (šta narod, nacija!) treba grupno da se samoubijemo ako nas one budu predstavljale.

Dodatak za užitak (što bi rekla Milka Babović - toliko sam matora da znam ko je ona): koreografija je... nemam reči. Gledah svojevremeno (desetak godina ranije) par takvih koreografija moje ćerke i njene dve vršnjakinje iz komšiluka, samo što su ove dečije bile na višem umetničkom nivou.
Da ne govorim o onim danima kada je Mili izigravala Mariju Šerifović, a ja (ipak nesrećnica) svih onih pet ili šest devojaka pratećih vokala. To je bio profesionalizam. To su bili dani.

I dobro, pošto je opšte poznato da sam autodestruktivna i da mere nemam, kao i svaka dupla Vaga, odoh da vidim šta se to u stvari desilo sa Majom Nikolić.
Pročitala sam da je ispala u polufinalu i da se sada ljudi zevzeče na sve strane kako će da baca bombe, raspaljuje mitraljezom itd.
Ok, znam da Maja to ume i radi tu i tamo. Nije problem
I uopšte nisam ni njen obožavalac, štaviše mislim da ume da bude vrlo ćurkasta u svojim izjavama i nastupima (projekcija je čudo, sve to radim i ja).
Ali, daj da vidim šta je to tako traljavo uradila da ni u bedno finale još bednijeg Beosonga nije ušla.
I pogledah i to. 






Budimo iskreni. Ova žena ume da peva.
Nije da mi se sviđa uvek njeno pevanje, ali je to češće no što bi se njoj svidelo moje.
Ona ume da peva, i ovako zvuči i uživo i na plejbek.

Drugo, pesma je pristojna.
Ništa specijalno vezano za evrovizijske trešine, ali sasvim pristojno, lepo.
Podsetila me je na Sunčane skale ili daleko čuvenije festivale u Splitu.
Zašto je ona ispala, a ostale su dečije poskočice, ne znam.

I zato sam ponovo pogledala ove dešifrovane tri, zagrlila dete i počela da plačem.
Šta plačem? Ridam.

Od sada, pa nadalje i ubuduće kada mi treba vremenska prognoza ići ću samo na timeanddate.com.
Ima sve. A i po zdravlje je sigurno.