Prvo će on da pokuša švalerskim stilom:
Vratiću mu istom merom:
Ali onda...
I biću smotana za čas. Ovako:
A biće i on. Ovako:
Jednog dana...
Tuesday, August 31, 2010
Sunday, August 29, 2010
Methanoia
Postoje li anđeli i đavoli?
I kako ih prepoznati?
Jedno od onih pitanja na koje automatski prevrćem očima i stavljam ih u onu crnu plastičnu kesu sa nalepnicom "Visprena pitanja ako ikada budem u žiriju za izbor Miss nečega... ičega". Istina, najdraže pitanje u toj kesi je ono čuveno "Šta mislite da li će u novom veku žene dominirati nad muškarcima?", ali ni ovo nije za zanemarivanje.
No... Moram da priznam da začuđujuće često razmišljam o suštinski istoj stvari, istom problemu. I još uvek sebe hvatam u trenucima kada se telepatski svađam sa knjigama i ljudima koji bi trebalo da... I prestanem, odustanem.
I zato mi je bilo interesantno da pročitam kako je on rešio taj problem.
5 načina za prepoznavanje Anđela i Đavola:
1. Anđeli ne mrze ništa, čak ni Đavole. Najviše od svega Đavoli preziru Anđele, zato što samo postojanje Anđela dokazuje Đavolu njegovu sopstvenu ništavnost.
2. Anđeli osećaju da su nagrađeni za svoje činove samo-žrtvovanja. Đavoli su kažnjeni samom namerom da budu sebični.
3. Anđeli produbljuju. Đavoli su površni.
4. Anđeli nikada ne pokušavaju da impresiraju ostale Anđele svojim svetlom, zato što oni znaju da koliko god da je sjajno - nije njihovo. Đavoli uživaju u vatrometima sopstvenih plamenova samo da bi mogli da prebroje koliko su drugih Đavola privukli najobičnijom pirotehnikom.
5. Anđeli nemaju strah ni na jednom tamnom mestu. Đavoli drhte u Svetlu i u tami.
-- Guy Finley
Pre nekih otprilike godinu dana u nekom od nebrojenih mejlova stigao mi je link, na koji sam kliknula i stigla pravo u njegovo carstvo.
I vreme je baš bilo nekako ovakvo... lepo, kada konačno isključila sve druge funkcije mozga i uključila uši, i posle dva nekoncentrisano odslušana predavanja taj treći govor me je konačno dodirnuo.
I prolazili su dani i meseci, a ja sam ga pobožno slušala svako jutro dok se šminkam, ili svako popodne dok radim vežbe i one dane u nedelji dok spremam stan.
I naravno pronašla sam nebrojeno mnogo njegovih audio snimaka. od kojih je recimo priča o šoping ubistvu i čitavoj "šoping, bezglavo jurcanje po svetu ili umu, i mučnom zarađivanju ne bi li se ispunila prva dva uslova" filozofiji današnjice maestralna slika mentalnog i spiritualnog sklopa čitavog ljudskog roda u ovom mračnom dobu i to zvučna slika spakovana u 20 minuta.
Gaj nije "lagan" čovek, niti su to njegova predavanja, ali mislim da se svaki trenutak moje pažnje ka onome što on podučava isplatio.
Naučio me je da smireno posmatram događaje koji se uzdižu iznad, padaju i ponovo stapaju u okeanu uzročnosti.
Promenio me je.
I kako ih prepoznati?
Jedno od onih pitanja na koje automatski prevrćem očima i stavljam ih u onu crnu plastičnu kesu sa nalepnicom "Visprena pitanja ako ikada budem u žiriju za izbor Miss nečega... ičega". Istina, najdraže pitanje u toj kesi je ono čuveno "Šta mislite da li će u novom veku žene dominirati nad muškarcima?", ali ni ovo nije za zanemarivanje.
No... Moram da priznam da začuđujuće često razmišljam o suštinski istoj stvari, istom problemu. I još uvek sebe hvatam u trenucima kada se telepatski svađam sa knjigama i ljudima koji bi trebalo da... I prestanem, odustanem.
I zato mi je bilo interesantno da pročitam kako je on rešio taj problem.
5 načina za prepoznavanje Anđela i Đavola:
1. Anđeli ne mrze ništa, čak ni Đavole. Najviše od svega Đavoli preziru Anđele, zato što samo postojanje Anđela dokazuje Đavolu njegovu sopstvenu ništavnost.
2. Anđeli osećaju da su nagrađeni za svoje činove samo-žrtvovanja. Đavoli su kažnjeni samom namerom da budu sebični.
3. Anđeli produbljuju. Đavoli su površni.
4. Anđeli nikada ne pokušavaju da impresiraju ostale Anđele svojim svetlom, zato što oni znaju da koliko god da je sjajno - nije njihovo. Đavoli uživaju u vatrometima sopstvenih plamenova samo da bi mogli da prebroje koliko su drugih Đavola privukli najobičnijom pirotehnikom.
5. Anđeli nemaju strah ni na jednom tamnom mestu. Đavoli drhte u Svetlu i u tami.
-- Guy Finley
Pre nekih otprilike godinu dana u nekom od nebrojenih mejlova stigao mi je link, na koji sam kliknula i stigla pravo u njegovo carstvo.
I vreme je baš bilo nekako ovakvo... lepo, kada konačno isključila sve druge funkcije mozga i uključila uši, i posle dva nekoncentrisano odslušana predavanja taj treći govor me je konačno dodirnuo.
I prolazili su dani i meseci, a ja sam ga pobožno slušala svako jutro dok se šminkam, ili svako popodne dok radim vežbe i one dane u nedelji dok spremam stan.
I naravno pronašla sam nebrojeno mnogo njegovih audio snimaka. od kojih je recimo priča o šoping ubistvu i čitavoj "šoping, bezglavo jurcanje po svetu ili umu, i mučnom zarađivanju ne bi li se ispunila prva dva uslova" filozofiji današnjice maestralna slika mentalnog i spiritualnog sklopa čitavog ljudskog roda u ovom mračnom dobu i to zvučna slika spakovana u 20 minuta.
Gaj nije "lagan" čovek, niti su to njegova predavanja, ali mislim da se svaki trenutak moje pažnje ka onome što on podučava isplatio.
Naučio me je da smireno posmatram događaje koji se uzdižu iznad, padaju i ponovo stapaju u okeanu uzročnosti.
Promenio me je.
Friday, August 27, 2010
Zaobilaznica
Odem tamo pošto sredim neku papirologiju i svratim do pijace.
Odem kada je prazno, preko dana.
Unesem parfem.
I trunčicu estrogena.
Ne razmišljam.
Uzmem čašu omiljene gorke gazoze, probam nešto novo, kao što je taj otrov od mentola.
Bavim se internim knjigovodstvom na papirićima...
...dok prisluškujem njihov razgovor o drugoj ligi Izraela.
Nedostaje mi Tel Aviv.
Labels:
U cara Trojana...
Wednesday, August 25, 2010
Guru
Sanjala sam isti san.
Onaj koji sam sanjala godinama ranije.
Idem kroz uzane prolaze, kroz dvorišta, iza zidova. Noć je, jako mračno, tek pred zoru. Postoje ljudi, ali niko me ne vidi. I ja idem pravo ka stepenicama koje vode na reku.
Tamo sedi čovek i znam da me čeka.
Čeka da se pojavim u zoru.
Sanjala sam to ponovo.
Ali ovog puta znam ime reke.
I ovog puta znam kako da budem nevidljiva, kako da mu priđem.
Sešću do njega, a on će okrenuti lice ka meni i nasmešiti se.
- Čekao sam te, reći će.
- Znam, odgovoriću mu.
A onda ćemo gledati kako Sunce izlazi.
Sledeći put znaću u kom gradu me čeka.
I biću spremna da krenem.
Onaj koji sam sanjala godinama ranije.
Idem kroz uzane prolaze, kroz dvorišta, iza zidova. Noć je, jako mračno, tek pred zoru. Postoje ljudi, ali niko me ne vidi. I ja idem pravo ka stepenicama koje vode na reku.
Tamo sedi čovek i znam da me čeka.
Čeka da se pojavim u zoru.
Sanjala sam to ponovo.
Ali ovog puta znam ime reke.
I ovog puta znam kako da budem nevidljiva, kako da mu priđem.
Sešću do njega, a on će okrenuti lice ka meni i nasmešiti se.
- Čekao sam te, reći će.
- Znam, odgovoriću mu.
A onda ćemo gledati kako Sunce izlazi.
Sledeći put znaću u kom gradu me čeka.
I biću spremna da krenem.
Labels:
Asus - istočna zemlja,
Hinduizam
Sunday, August 22, 2010
Seme
Ove godine ništa nije rodilo u bašti.
I on je bio začuđen i tužan.
Ja sam razmišljala o njoj. Prošlo je već godinu dana otkako je nestala iz ove ravni postojanja. Grob me ne zanima, niti spomenik. Ništa.
Samo sam se setila kako je bila skromna i povučena ceo svoj život. Uvek uplašena, uvek kao neka životinjica.
Kako je ona, šta je ona radila u toj bašti dok je bila dete, to me više interesuje.
Kakvim je očima gledala smene godišnjih doba i da li se radovala snegu? Prvim jutarnjim cvrkutima? Zlatnom i crvenom lišću?
I onda Toma kaže:
-Ne znam zašto. Sve sam orezivao i kalemio kao i uvek. I ta bašta koja je u ovo doba toliko bila prepunjena sada stoji samo tako… Jalova.
Jurio sam se svake godine sa vevericama i onim malim sivim miševima i onim debelim rovčicama, ali sada nema ni njih. Ništa…
Sećam se da se ona bela trešnja osušila kada je umrla najstarija. Ta trešnja je bila njen ponos, godišnja proizvodnja savršenog slatkog sasvim odgovarajuće ukuvanog i sa sasvim primetnom količinom limuna. Niko to nije umeo da skuva kao ona i zbog nje sam postala vrhunski degustator.
Ali sada stoji cela bašta. Ne umire, prosto nema plodova.
Jedno veliko i tiho ništa.
Kada žito prestane da rađa, kada njive postanu jalove, šaman tada odlazi u polja i gradi kolibu.
I onda danima sedi, po Suncu, po kiši, po vetru.
Sedi u polju i priča žitu.
Uveče mi je čitala. Nije imala šta drugo osim te jedne knjige.
I znao se red. Baka u Futogu mi je svakog leta čitala jednu jedinu zbirku bajki, uvek istu i uvek uspavljujuću.
A ona mi je čitala opet samo tu jednu knjigu, jer, tvrdila je, sve bajke i sve realnosti postoje u njoj.
I tako sam naučila da se ne okrećem unazad jer ću se pretvoriti u stub soli, i razliku između semena koje je bačeno na kamen, i onog što je odletelo u trnje, a i onog što su ga pojele ptice. I kako je sin bio bludan, a šta se dešava kada se udružiš sa lopovima. I o vinogradima. I priču o ženi kojoj je bilo dovoljno da samo dodirne ogrtač da bi se izlečila, o dve sestre, o glupim i pametnim nevestama, i o čoveku koji je izašao iz pećine iako je u njoj ležao danima mrtav. O smokvi koja ne rađa.
I kako astrolozi ulaze u štalu sa poštovanjem.
I kako se carstvo zadobija na magarcu.
I kako se carstvo zadobija kada se ponese krst i… kruna.
Kada žito prestane da rađa, kada njive postanu jalove, šaman tada odlazi u polja i gradi kolibu.
I onda danima sedi, po Suncu, po kiši, po vetru.
Sedi u polju i priča žitu.
Sedi u polju i peva žitu.
O svem žitu širom sveta.
Svem žitu koje se raznosilo vetrom, koje su prenosili brodovima, koje su nosili pažljivo u šakama, u nedrima kao dragocenost.
O nežnim isklijalim listićima.
Nisam razumela sve i odmah. Bile su mi potrebne godine. I njoj su bile potrebne. I opet počnem da razmišljam kako je to izgledalo dok je ona bila mala. Dok je gledala bube i mrave, dok je ona jurila mačke i nosala ih u onim zdepastim dečijim ručicama. I kakav li je bio taj zimski dan dok ju je ona rađala, ona na koju toliko ličim.
I kako su se njih dvoje prvi put videli na Svetosavskom balu i kako ga je posle deset godina čekala da se vrati iz ratova. I kako je njena porodica stigla iz nekog dela Grčke, a njegova iz Dubrovnika. I kako nosimo negde u ćelijama, u memorijama heliks formacija i masline i smokve, i more i kamenjare. Kako smo putovali, kako smo danju gledali, a noću sanjali more.
Kako smo nosili u srcima taj zametak od dva listića.
Kada žito prestane da rađa, kada njive postanu jalove, šaman tada odlazi u polja i gradi kolibu.
I onda danima sedi, po Suncu, po kiši, po vetru.
Sedi u polju i priča žitu.
Sedi u polju i peva žitu.
O svem žitu širom sveta.
Svem žitu koje se raznosilo vetrom, koje su prenosili brodovima, koje su nosili pažljivo u šakama, u nedrima kao dragocenost.
O nežnim isklijalim listićima.
I šaman im peva o svem žitu koje postoji i koje je postojalo.
Priča im njihova sopstvena sećanja.
Podseća ih na ono što su zaboravili.
Noću sam ga čekala da dođe po mene. Sedela sam do kasno po uličnim ogradama, sve dok ona ne bi izašla sva usplahirena da me pronađe, okupa i nahrani, i da mi čita dok ne zaspem.
Nedostajao mi je.
Danima sam istraživala tajne prolaze između komšijskih bašti i znala sam da ih je i on na isti takav način otkrivao. I da će sa osmehom i vrlo pažljivo da sluša dok mu pričam o svemu. Setiće se samog sebe.
Čekala sam ga svako veče do kasno, a onda se na kraju jedne večeri uvek pojavljivao.
Prepoznavala sam ga u daljini i mraku po načinu na koji hoda.
Kada žito prestane da rađa, kada njive postanu jalove, šaman tada odlazi u polja i gradi kolibu.
I onda danima sedi, po Suncu, po kiši, po vetru.
Sedi u polju i priča žitu.
Sedi u polju i peva žitu.
O svem žitu širom sveta.
Svem žitu koje se raznosilo vetrom, koje su prenosili brodovima, koje su nosili pažljivo u šakama, u nedrima kao dragocenost.
O nežnim isklijalim listićima.
I šaman im peva o svem žitu koje postoji i koje je postojalo.
Priča im njihova sopstvena sećanja.
Podseća ih na ono što su zaboravili.
Priča im o prvom semenu koje je ikada postojalo.
O onom koje je On držao na dlanu.
Onom kome je On udahnuo život.
Tih par sati do Kruševca u tuđem Mobi Dik džipu. I stojim tamo gde je bio orah. Onaj na kome je bila moja ljuljaška. Gledam u smokve, i šljive, i naše kajsije, i breskve.
I Toma kaže:
-Ništa…
I odlazi.
Kada žito prestane da rađa, kada njive postanu jalove, šaman tada odlazi u polja i gradi kolibu.
I onda danima sedi, po Suncu, po kiši, po vetru.
Sedi u polju i priča žitu.
Sedi u polju i peva žitu.
O svem žitu širom sveta.
Svem žitu koje se raznosilo vetrom, koje su prenosili brodovima, koje su nosili pažljivo u šakama, u nedrima kao dragocenost.
O nežnim isklijalim listićima.
I šaman im peva o svem žitu koje postoji i koje je postojalo.
Priča im njihova sopstvena sećanja.
Podseća ih na ono što su zaboravili.
Priča im o prvom semenu koje je ikada postojalo.
O onom koje je On držao na dlanu.
Onom kome je On udahnuo život.
I žito se onda seti.
Seti se prvog semena i njegove snage.
Prvog semena i njegove blagosti.
Njegove snage.
Njegove blagosti.
Seti se Njega.
Stojim tamo gde je bio orah koji je još njegov otac posadio. Koji je dobio znanje od svog oca, koji je opet sve naučio od svog oca…
I uđem u sebe, uđem u stabla.
I tražim.
Silazim sve dublje u suštinu.
Sve dok u mom srcu ne zasija Adam Kadmon.
Onaj prvi.
Onaj koji je i moja suština.
I moja snaga.
I blagost.
Kada žito prestane da rađa, kada njive postanu jalove, šaman tada odlazi u polja i gradi kolibu.
I onda danima sedi, po Suncu, po kiši, po vetru.
Sedi u polju i priča žitu.
Sedi u polju i peva žitu.
O svem žitu širom sveta.
Svem žitu koje se raznosilo vetrom, koje su prenosili brodovima, koje su nosili pažljivo u šakama, u nedrima kao dragocenost.
O nežnim isklijalim listićima.
I šaman im peva o svem žitu koje postoji i koje je postojalo.
Priča im njihova sopstvena sećanja.
Podseća ih na ono što su zaboravili.
Priča im o prvom semenu koje je ikada postojalo.
O onom koje je On držao na dlanu.
Onom kome je On udahnuo život.
I žito se onda seti.
Seti se prvog semena i njegove snage.
Prvog semena i njegove blagosti.
Njegove snage.
Njegove blagosti.
Seti se Njega.
I ponovo počne da raste i rađa.
Tako se leči biljka.
I on je bio začuđen i tužan.
Ja sam razmišljala o njoj. Prošlo je već godinu dana otkako je nestala iz ove ravni postojanja. Grob me ne zanima, niti spomenik. Ništa.
Samo sam se setila kako je bila skromna i povučena ceo svoj život. Uvek uplašena, uvek kao neka životinjica.
Kako je ona, šta je ona radila u toj bašti dok je bila dete, to me više interesuje.
Kakvim je očima gledala smene godišnjih doba i da li se radovala snegu? Prvim jutarnjim cvrkutima? Zlatnom i crvenom lišću?
I onda Toma kaže:
-Ne znam zašto. Sve sam orezivao i kalemio kao i uvek. I ta bašta koja je u ovo doba toliko bila prepunjena sada stoji samo tako… Jalova.
Jurio sam se svake godine sa vevericama i onim malim sivim miševima i onim debelim rovčicama, ali sada nema ni njih. Ništa…
Sećam se da se ona bela trešnja osušila kada je umrla najstarija. Ta trešnja je bila njen ponos, godišnja proizvodnja savršenog slatkog sasvim odgovarajuće ukuvanog i sa sasvim primetnom količinom limuna. Niko to nije umeo da skuva kao ona i zbog nje sam postala vrhunski degustator.
Ali sada stoji cela bašta. Ne umire, prosto nema plodova.
Jedno veliko i tiho ništa.
Kada žito prestane da rađa, kada njive postanu jalove, šaman tada odlazi u polja i gradi kolibu.
I onda danima sedi, po Suncu, po kiši, po vetru.
Sedi u polju i priča žitu.
Uveče mi je čitala. Nije imala šta drugo osim te jedne knjige.
I znao se red. Baka u Futogu mi je svakog leta čitala jednu jedinu zbirku bajki, uvek istu i uvek uspavljujuću.
A ona mi je čitala opet samo tu jednu knjigu, jer, tvrdila je, sve bajke i sve realnosti postoje u njoj.
I tako sam naučila da se ne okrećem unazad jer ću se pretvoriti u stub soli, i razliku između semena koje je bačeno na kamen, i onog što je odletelo u trnje, a i onog što su ga pojele ptice. I kako je sin bio bludan, a šta se dešava kada se udružiš sa lopovima. I o vinogradima. I priču o ženi kojoj je bilo dovoljno da samo dodirne ogrtač da bi se izlečila, o dve sestre, o glupim i pametnim nevestama, i o čoveku koji je izašao iz pećine iako je u njoj ležao danima mrtav. O smokvi koja ne rađa.
I kako astrolozi ulaze u štalu sa poštovanjem.
I kako se carstvo zadobija na magarcu.
I kako se carstvo zadobija kada se ponese krst i… kruna.
Kada žito prestane da rađa, kada njive postanu jalove, šaman tada odlazi u polja i gradi kolibu.
I onda danima sedi, po Suncu, po kiši, po vetru.
Sedi u polju i priča žitu.
Sedi u polju i peva žitu.
O svem žitu širom sveta.
Svem žitu koje se raznosilo vetrom, koje su prenosili brodovima, koje su nosili pažljivo u šakama, u nedrima kao dragocenost.
O nežnim isklijalim listićima.
Nisam razumela sve i odmah. Bile su mi potrebne godine. I njoj su bile potrebne. I opet počnem da razmišljam kako je to izgledalo dok je ona bila mala. Dok je gledala bube i mrave, dok je ona jurila mačke i nosala ih u onim zdepastim dečijim ručicama. I kakav li je bio taj zimski dan dok ju je ona rađala, ona na koju toliko ličim.
I kako su se njih dvoje prvi put videli na Svetosavskom balu i kako ga je posle deset godina čekala da se vrati iz ratova. I kako je njena porodica stigla iz nekog dela Grčke, a njegova iz Dubrovnika. I kako nosimo negde u ćelijama, u memorijama heliks formacija i masline i smokve, i more i kamenjare. Kako smo putovali, kako smo danju gledali, a noću sanjali more.
Kako smo nosili u srcima taj zametak od dva listića.
Kada žito prestane da rađa, kada njive postanu jalove, šaman tada odlazi u polja i gradi kolibu.
I onda danima sedi, po Suncu, po kiši, po vetru.
Sedi u polju i priča žitu.
Sedi u polju i peva žitu.
O svem žitu širom sveta.
Svem žitu koje se raznosilo vetrom, koje su prenosili brodovima, koje su nosili pažljivo u šakama, u nedrima kao dragocenost.
O nežnim isklijalim listićima.
I šaman im peva o svem žitu koje postoji i koje je postojalo.
Priča im njihova sopstvena sećanja.
Podseća ih na ono što su zaboravili.
Noću sam ga čekala da dođe po mene. Sedela sam do kasno po uličnim ogradama, sve dok ona ne bi izašla sva usplahirena da me pronađe, okupa i nahrani, i da mi čita dok ne zaspem.
Nedostajao mi je.
Danima sam istraživala tajne prolaze između komšijskih bašti i znala sam da ih je i on na isti takav način otkrivao. I da će sa osmehom i vrlo pažljivo da sluša dok mu pričam o svemu. Setiće se samog sebe.
Čekala sam ga svako veče do kasno, a onda se na kraju jedne večeri uvek pojavljivao.
Prepoznavala sam ga u daljini i mraku po načinu na koji hoda.
Kada žito prestane da rađa, kada njive postanu jalove, šaman tada odlazi u polja i gradi kolibu.
I onda danima sedi, po Suncu, po kiši, po vetru.
Sedi u polju i priča žitu.
Sedi u polju i peva žitu.
O svem žitu širom sveta.
Svem žitu koje se raznosilo vetrom, koje su prenosili brodovima, koje su nosili pažljivo u šakama, u nedrima kao dragocenost.
O nežnim isklijalim listićima.
I šaman im peva o svem žitu koje postoji i koje je postojalo.
Priča im njihova sopstvena sećanja.
Podseća ih na ono što su zaboravili.
Priča im o prvom semenu koje je ikada postojalo.
O onom koje je On držao na dlanu.
Onom kome je On udahnuo život.
Tih par sati do Kruševca u tuđem Mobi Dik džipu. I stojim tamo gde je bio orah. Onaj na kome je bila moja ljuljaška. Gledam u smokve, i šljive, i naše kajsije, i breskve.
I Toma kaže:
-Ništa…
I odlazi.
Kada žito prestane da rađa, kada njive postanu jalove, šaman tada odlazi u polja i gradi kolibu.
I onda danima sedi, po Suncu, po kiši, po vetru.
Sedi u polju i priča žitu.
Sedi u polju i peva žitu.
O svem žitu širom sveta.
Svem žitu koje se raznosilo vetrom, koje su prenosili brodovima, koje su nosili pažljivo u šakama, u nedrima kao dragocenost.
O nežnim isklijalim listićima.
I šaman im peva o svem žitu koje postoji i koje je postojalo.
Priča im njihova sopstvena sećanja.
Podseća ih na ono što su zaboravili.
Priča im o prvom semenu koje je ikada postojalo.
O onom koje je On držao na dlanu.
Onom kome je On udahnuo život.
I žito se onda seti.
Seti se prvog semena i njegove snage.
Prvog semena i njegove blagosti.
Njegove snage.
Njegove blagosti.
Seti se Njega.
Stojim tamo gde je bio orah koji je još njegov otac posadio. Koji je dobio znanje od svog oca, koji je opet sve naučio od svog oca…
I uđem u sebe, uđem u stabla.
I tražim.
Silazim sve dublje u suštinu.
Sve dok u mom srcu ne zasija Adam Kadmon.
Onaj prvi.
Onaj koji je i moja suština.
I moja snaga.
I blagost.
Kada žito prestane da rađa, kada njive postanu jalove, šaman tada odlazi u polja i gradi kolibu.
I onda danima sedi, po Suncu, po kiši, po vetru.
Sedi u polju i priča žitu.
Sedi u polju i peva žitu.
O svem žitu širom sveta.
Svem žitu koje se raznosilo vetrom, koje su prenosili brodovima, koje su nosili pažljivo u šakama, u nedrima kao dragocenost.
O nežnim isklijalim listićima.
I šaman im peva o svem žitu koje postoji i koje je postojalo.
Priča im njihova sopstvena sećanja.
Podseća ih na ono što su zaboravili.
Priča im o prvom semenu koje je ikada postojalo.
O onom koje je On držao na dlanu.
Onom kome je On udahnuo život.
I žito se onda seti.
Seti se prvog semena i njegove snage.
Prvog semena i njegove blagosti.
Njegove snage.
Njegove blagosti.
Seti se Njega.
I ponovo počne da raste i rađa.
Tako se leči biljka.
Friday, August 20, 2010
Vijetnam
Film o jednoj predivnoj zemlji, o snalaženju,
o prijateljskim poklonima i pažnji,
o lokalnim specijalitetima,
o sramotnom ratu,
pa opet o prijateljskoj pažnji,
o školi i modi,
o ubijanju vremena u vozu,
o zadacima,
i morskom predvečerju...
o prijateljskim poklonima i pažnji,
o lokalnim specijalitetima,
o sramotnom ratu,
pa opet o prijateljskoj pažnji,
o školi i modi,
o ubijanju vremena u vozu,
o zadacima,
i morskom predvečerju...
Labels:
Pričam ti priču
Wednesday, August 18, 2010
O pravim muškarcima, o pravcima, o mantri "How hard can it be", ... ma o pravim muškarcima
Postoje neke kao utvrđene istine.
Jedna od njih je da pravi muškarci ne postoje.
A druga je da na televiziji više nema šta da se gleda.
Pogrešno razmišljanje, potpuno pogrešno.
Oni su Džeza, Hrčak, Kapetan Spori i Stig.
Ili Džeremi Klarkson, Ričard Hemond, Džejms Mej... i Roli Stig.
A ja sam poznata po tome što mi je fetiš da vidim muške noge kako vire ispod automobila. Odmah se zaljubljujem, bez greške.
Ali nije tako počelo...
Prvo sam sasvim slučajno videla kako Kapetan Spori testira automobil po ulicama Budimpešte.
(U prva 3 minuta ništa specijalno, da bi onda...)
Malo je reći da sam zinula, a sledeći prilog u emisiji bilo je njihovo učestvovanje na Silverston trkama. Smeh, haos, savršeni muški humor, i to bez psovanja, snalažljivost, izdržljivost, pa opet smeh. Sve ono čega ovde decenijama nema.
I bila sam upecana.
Sledećeg vikenda dežurala sam čekajući novu epizodu.
I na moje zadovoljstvo u pitanju je bio policijski izazov.
Godinama je poznato da njih trojica (Stig je kao televizor, kako izađe iz kola samo se isključi) zafrkavaju britansku policiju da je nesposobna za akciju i da se plaši da ne ošteti svoja preskupa kola.
Zato su dobili nešto malo para i intrukciju: -Izvolte pametnjakovići. Pokažite nam.
I pokazali su...
Ovde se vidi kako su se snašli:
A ovde je prikazano kako oni regulišu saobraćaj u toku nesreće i kako izgleda njihova potera... za Stigom naravno.
Posle toga potpuno sam odlepila. Kao zaljubljena šiparica počela sam da tražim sve što ima veze sa njima. I naravno, pronašla sam najbolju stvar - Limuzina izazov.
Ali na tom mestu i Mili mi se pridružila, a njoj je trebalo daleko manje vremena nego meni.
A evo i zašto.
Zato što je savršeno.
Naravno, postoje bezbrojni obični prilozi, tipa kako stići najbrže do aerodroma i ostati živ:
I postoje i oni obični prilozi o tome šta sve vispreno može da se izvede po BBC zgradama (i namerno ne puštam onaj klip sa vožnjom motora kroz kuću i baštu... i preko bazena):
Od bezbrojnih igrarija, tipa kako prepraviti svoj u Džejms Bond automobil za 300 funti (naravno sa kineskim delovima i igračkama), da li moguće kupiti automobil za 100 funti, platiti benzin, i proći do Mančestera i nazad jeftinije, ako znamo da je povratna vozna karta do istog mesta 183 funte, ...pa trkati se autobusima (Hemond je vozio dabldeker), bezbrojni izazovi - da li će Džeremi u Bugatiju Veyron pobediti Meja koji vozi izbezumljenog Hemonda u Cesni od italijanskih Alpa do Londona, pa trka da li je voz iz Londona do Monte Karla brži od Maseratija, pa onda Klarkson u najnovijem Nisanu preko Japana, dok ova druga dvojica upoznaju čari japanskog javnog prevoza i usput uče katakana ispise...
Mili se upoznala sa divotama kampovanja, gde u prvom delu vidimo izbor prikolice i početak puta. U drugom delu pokušaj pronalaženja kampa u Dorsetu i sve radosti manevrisanja. A u trećem delu taj spektakularni dan sa još spektakularnijim završetkom.
I na kraju krajeva, nije ni bitno kako su se proveli. Da li je bilo sudara, kvarova, policijskih uviđaja, bilo čega... Svaki trenutak sa ovom ludom trojkom (pa i Stigom tu i tamo) je pravo uživanje. Tačno ono zbog čega obožavam muškarce i još uvek se nadam da ću pronaći makar ikad jednog takvog.
Mili je na vreme ukopčala da muškarac nije nešto što je obučeno po poslednjoj modi, nabildovano i ume tu i tamo da ispusti po koji artikulisani zvuk. Njih trojica su i mali i veliki, i debeli i mršavi, i niko od njih teretanu video nije u poslednjih par decenija svog života. Oblače se kao da sakoe i košulje nabavljaju u Vojsci spasa (kod nas na buvljaku, ali onom delu ispod mosta), a za Džeremija Klarksona tvrde da je ubogaljio prodaju muških farmerki.
Uz njih smo shvatile da je Evropa jedan predivan kontinent (a naš), da ne postoji mesto na ovoj planeti koje je predaleko da se do njega stigne, da je lepota svuda, a da pored pravog muškarca uvek možeš da se osetiš zaštićeno, odmoreno i nasmejano.
(Iako je televizijski fejk - neka je fejk, odlično je urađen.)
I apsolutno nije bitno da li su im na raspolaganju najnoviji i najskuplji automobilski modeli ili najbednije krntije koje se svakih 5 minuta kvare i popravljaju, uz njih sve je pesma.
Zaboravih da kažem da je testiran i naš jugo (ima snimak na Tjubu), pa pošto im to nije bilo dovoljno, gađan je i na kraju pregažen tenkom. Ali zamalo, jugo je tek drugi najgori automobil na svetu. Ni tu nismo blistali.
Mantra "How hard can it be?" uzrokovala je i gradnju prvog britanskog
spejs šatla, gde su za 8 dana lokalni automehaničari imali zadatak da urade neuradljivo. Budžet je bio neograničen samo u smislu pržene ribe, čipsa i normalno, piva. Sve ostalo urađeno je uz pomoć lima i merdevina. U drugom delu vidimo taj predivan pozdrav Ostinu i Kejp Kenediju. Pa, ni sve njihove letelice ne završavaju sjajno, ali ovo je bila kratka i jasna poruka NASI: "Treba da vas je sramota!"
I znam... ovaj post je beskrajno dugačak, a ne tiče se nikakvih hermetika, ali baš me briga. U sledećih par postova ići će specijali Top Gear-a, najbolji filmovi koje sam gledala u poslednjih... pa ko zna koliko godina.
I naravno na kraju ide i šlag na tortu, a i ona trešnja na vrhu.
Džejmi Oliver je poznat kao kuvar i on je počeo beskrajno da me zanima tek pošto se oženio i postao tata. Do tada sam ga shvatala kao fenserskog klovna za "seks i grad" tip žena. No, pošto mi je pokazao koliko mu znače i žena i deca, i zdravlje sve ostale dece, a i njegovo zanimanje za automobile, bila sam sigurna da ću pronaći i Džejmijevo gostovanje u Top Gear-u.
I našla sam.
Dakle, samo za prefinjene kulinare i one koji se razumeju kada je strašan Poršeov motor ugrađen u smešan kombi sledi snimak kako Džejmi sprema salatu dok je Stig za volanom.
Ženama preporučujem da se uključe u 4. minutu pošto tada počinje akcija pokretnog preživljavanja ambicioznog kuvara:
Jedna od njih je da pravi muškarci ne postoje.
A druga je da na televiziji više nema šta da se gleda.
Pogrešno razmišljanje, potpuno pogrešno.
Oni su Džeza, Hrčak, Kapetan Spori i Stig.
Ili Džeremi Klarkson, Ričard Hemond, Džejms Mej... i Roli Stig.
A ja sam poznata po tome što mi je fetiš da vidim muške noge kako vire ispod automobila. Odmah se zaljubljujem, bez greške.
Ali nije tako počelo...
Prvo sam sasvim slučajno videla kako Kapetan Spori testira automobil po ulicama Budimpešte.
(U prva 3 minuta ništa specijalno, da bi onda...)
Malo je reći da sam zinula, a sledeći prilog u emisiji bilo je njihovo učestvovanje na Silverston trkama. Smeh, haos, savršeni muški humor, i to bez psovanja, snalažljivost, izdržljivost, pa opet smeh. Sve ono čega ovde decenijama nema.
I bila sam upecana.
Sledećeg vikenda dežurala sam čekajući novu epizodu.
I na moje zadovoljstvo u pitanju je bio policijski izazov.
Godinama je poznato da njih trojica (Stig je kao televizor, kako izađe iz kola samo se isključi) zafrkavaju britansku policiju da je nesposobna za akciju i da se plaši da ne ošteti svoja preskupa kola.
Zato su dobili nešto malo para i intrukciju: -Izvolte pametnjakovići. Pokažite nam.
I pokazali su...
Ovde se vidi kako su se snašli:
A ovde je prikazano kako oni regulišu saobraćaj u toku nesreće i kako izgleda njihova potera... za Stigom naravno.
Posle toga potpuno sam odlepila. Kao zaljubljena šiparica počela sam da tražim sve što ima veze sa njima. I naravno, pronašla sam najbolju stvar - Limuzina izazov.
Ali na tom mestu i Mili mi se pridružila, a njoj je trebalo daleko manje vremena nego meni.
A evo i zašto.
Zato što je savršeno.
Naravno, postoje bezbrojni obični prilozi, tipa kako stići najbrže do aerodroma i ostati živ:
I postoje i oni obični prilozi o tome šta sve vispreno može da se izvede po BBC zgradama (i namerno ne puštam onaj klip sa vožnjom motora kroz kuću i baštu... i preko bazena):
Od bezbrojnih igrarija, tipa kako prepraviti svoj u Džejms Bond automobil za 300 funti (naravno sa kineskim delovima i igračkama), da li moguće kupiti automobil za 100 funti, platiti benzin, i proći do Mančestera i nazad jeftinije, ako znamo da je povratna vozna karta do istog mesta 183 funte, ...pa trkati se autobusima (Hemond je vozio dabldeker), bezbrojni izazovi - da li će Džeremi u Bugatiju Veyron pobediti Meja koji vozi izbezumljenog Hemonda u Cesni od italijanskih Alpa do Londona, pa trka da li je voz iz Londona do Monte Karla brži od Maseratija, pa onda Klarkson u najnovijem Nisanu preko Japana, dok ova druga dvojica upoznaju čari japanskog javnog prevoza i usput uče katakana ispise...
Mili se upoznala sa divotama kampovanja, gde u prvom delu vidimo izbor prikolice i početak puta. U drugom delu pokušaj pronalaženja kampa u Dorsetu i sve radosti manevrisanja. A u trećem delu taj spektakularni dan sa još spektakularnijim završetkom.
I na kraju krajeva, nije ni bitno kako su se proveli. Da li je bilo sudara, kvarova, policijskih uviđaja, bilo čega... Svaki trenutak sa ovom ludom trojkom (pa i Stigom tu i tamo) je pravo uživanje. Tačno ono zbog čega obožavam muškarce i još uvek se nadam da ću pronaći makar ikad jednog takvog.
Mili je na vreme ukopčala da muškarac nije nešto što je obučeno po poslednjoj modi, nabildovano i ume tu i tamo da ispusti po koji artikulisani zvuk. Njih trojica su i mali i veliki, i debeli i mršavi, i niko od njih teretanu video nije u poslednjih par decenija svog života. Oblače se kao da sakoe i košulje nabavljaju u Vojsci spasa (kod nas na buvljaku, ali onom delu ispod mosta), a za Džeremija Klarksona tvrde da je ubogaljio prodaju muških farmerki.
Uz njih smo shvatile da je Evropa jedan predivan kontinent (a naš), da ne postoji mesto na ovoj planeti koje je predaleko da se do njega stigne, da je lepota svuda, a da pored pravog muškarca uvek možeš da se osetiš zaštićeno, odmoreno i nasmejano.
(Iako je televizijski fejk - neka je fejk, odlično je urađen.)
I apsolutno nije bitno da li su im na raspolaganju najnoviji i najskuplji automobilski modeli ili najbednije krntije koje se svakih 5 minuta kvare i popravljaju, uz njih sve je pesma.
Zaboravih da kažem da je testiran i naš jugo (ima snimak na Tjubu), pa pošto im to nije bilo dovoljno, gađan je i na kraju pregažen tenkom. Ali zamalo, jugo je tek drugi najgori automobil na svetu. Ni tu nismo blistali.
Mantra "How hard can it be?" uzrokovala je i gradnju prvog britanskog
spejs šatla, gde su za 8 dana lokalni automehaničari imali zadatak da urade neuradljivo. Budžet je bio neograničen samo u smislu pržene ribe, čipsa i normalno, piva. Sve ostalo urađeno je uz pomoć lima i merdevina. U drugom delu vidimo taj predivan pozdrav Ostinu i Kejp Kenediju. Pa, ni sve njihove letelice ne završavaju sjajno, ali ovo je bila kratka i jasna poruka NASI: "Treba da vas je sramota!"
I znam... ovaj post je beskrajno dugačak, a ne tiče se nikakvih hermetika, ali baš me briga. U sledećih par postova ići će specijali Top Gear-a, najbolji filmovi koje sam gledala u poslednjih... pa ko zna koliko godina.
I naravno na kraju ide i šlag na tortu, a i ona trešnja na vrhu.
Džejmi Oliver je poznat kao kuvar i on je počeo beskrajno da me zanima tek pošto se oženio i postao tata. Do tada sam ga shvatala kao fenserskog klovna za "seks i grad" tip žena. No, pošto mi je pokazao koliko mu znače i žena i deca, i zdravlje sve ostale dece, a i njegovo zanimanje za automobile, bila sam sigurna da ću pronaći i Džejmijevo gostovanje u Top Gear-u.
I našla sam.
Dakle, samo za prefinjene kulinare i one koji se razumeju kada je strašan Poršeov motor ugrađen u smešan kombi sledi snimak kako Džejmi sprema salatu dok je Stig za volanom.
Ženama preporučujem da se uključe u 4. minutu pošto tada počinje akcija pokretnog preživljavanja ambicioznog kuvara:
Labels:
Pričam ti priču
Subscribe to:
Posts (Atom)