Pages

Friday, December 31, 2010

les amants

Imam petnaest i po godina. Prelazak skele preko reke Mekong. Slika traje koliko i prelazak preko reke.


Photobucket


Rekao mi je da bi mogli da se vidimo u nedelju. Rekla sam mu da možemo. I onda je rekao da u subotu ide u brda, ali da je nedelja sasvim u redu. Rekla sam ponovo da možemo. Znala sam da od toga neće biti ništa. U nedelju je Durga završavala svoju Kali fazu i divljački je igrala po gradu. Znala sam da će leteti kamenice i suzavac, i da će biti krvi na svakom pločniku.
Rekao je da bi voleo da me vidi, da ga podsećam na lepe dane, da ga podsećam na nežnost, i na onaj njegov nož. I nasmejao se na to. On ima najbolje balansiran nož koji sam ikada držala u rukama. I rekao je još toga, ali znala sam da je nedelja Durgin dan i da je moj dan. I samo sam vrlo neobavezno otvorila i tu mogućnost.


Imam petnaest i po godina, u ovoj zemlji nema promene godišnjih doba, mi smo u jednom jedinom godišnjem dobu, toplom, jednoličnom, mi smo u dugoj toploj zoni Zemlje, nema proleća, nema obnavljanja.


Photobucket


Elen Lagonel. Mili se nasmeje na pomen njenog imena. Kažem joj da je ona moja Elen Lagonel. Neko kome ispričam sve, ili bar veći deo. Ona se smeje. Posle mi pripreti da se ne udajem tek tako, da moram da mislim i na nju. Da ne zaboravim da je tu i Elen Lagonel.


Lako mi je da joj potkradam stil, da uzimam njen dah, da budem ona. Svaki put kada je ponovo čitam ja preuzimam, ja bezočno kradem, otimam joj deo duše. Imam petnaest i po godina, stojim na ivici skele koja prelazi Mekong.
Stojim u zlatnim cipelama od lamea, onim predviđenim za plesne večeri, onim kupljenim na poslednjoj rasprodaji. I stojim u majčinoj ispranoj haljini od blede sirove svile, pomalo providnoj, sa prevelikim dekolteom. I sa muškim šeširom na glavi.
Imam petnaest i po godina i upravo prelazimo Mekong.


Photobucket


On je ponovo tu. Kaže da me je gledao, jako dugo, mesecima. Bio je na putu, ali je sada ponovo tu. Uvek žuri ka meni, uvek se trudi da bude nežan.
On je suvoparan, on se trudi, on bi želeo, ali njegov pokret, njegov dodir je močvara za moju dušu. Zmaj u meni stagnira, zamire.
On priča neku priču, ja se trudim da pristojno pratim, da zadržim lagani osmeh, da ga pomalo ubrzam, da odem što dalje. On neumorno nastavlja, nada se da sam zainteresovana. Priča koliko je platio motor, priča kako je stalno u džipu, zbog posla. Meni pažnja pada, prestajem da se osmehujem, želim da odem. Kažem mu da ću uskoro otići, da mi je dosadno. On ne shvata da se to odnosi na njega, misli na nešto drugo. Oči mu se sjaje dok me gleda. Kaže da je svoj život potrošio na bogaćenje, sada želi da uživa. Sada želi da pronađe pravu ženu, da je pokazuje, da mu ona vaspitava decu. Izvinjavam se brzo, odlazim.


Dakle, prelazimo skelom rukavac Mekonga između Vinlonga i Sadeka u širokoj blatnjavoj pirinčanoj dolini na jugu Košinkine, nazvanoj Dolinom ptica.
Izlazim iz autobusa. Idem prema ogradi na skeli. Gledam reku. Majka mi ponekad govori da nikada, u celom svom životu, neću videti reku tako lepu kao što je ova, tako veliku, tako divlju, Mekong i njegove rukavce koji se spuštaju prema okeanima, ta vodena prostranstva koja će nestati u dubinama okeana.



Photobucket


Popodne pada u Nebeskoj pčeli. Imam jednu slušalicu telefona u uvetu i sa tačno pola pažnje pratim radijske izveštaje. Durga divlja po gradu. Ja gledam kroz prljava stakla, gledam u Mili koja se bori sa poluživom morskom nemani u svojoj posudi. Gledam u Biljanu i Draganu, dve cigančice koje poslužuju goste. One sedaju do nas i Mili ih uči kako se pirinač ispravno zahvata štapićima.
Otišle smo iz starog dela grada tada dok su pred nama žandarmerijske jedinice u sjaju i gordosti ponosito proletale bulevarom. On ima najbolji nož koji sam ikada držala u rukama i dok dodajem ljuti sos u svoju posudu razmišljam da li je još uvek tu u blizini, u blokovima.
Dan se gasi u Nebeskoj pčeli i radijski izveštaji su sve tiši kako mi slabi baterija. Na kraju izvlačim kabl i vraćam ga u ranac.


Photobucket


On kaže da su mi potrebni lepši telefoni, da uz mene idu lepe stvari, da bi voleo da poželim neke damske modele. Planirao je da novogodišnje veče provede u Hajatu, kaže da imaju sjajne ćureće medaljone ili ako više volim ribu sa tartar sosom i pečurke. Možda čokoladnu tortu sa mentom. Kaže da bi muzika trebalo da bude romantična i da bi voleo kada bi mogao da odigra makar jedan engleski valcer. Ja razmišljam o onoj večeri kada sam stala u ulaz koji vodi do Veselih domaćica i kako mi je, dok sam zatezala pertle na patikama, iz uma iscureo savršen roman, u nekoliko trenutaka, u bljesku inspiracije. Nisu mi potrebni novi telefoni, niti novi parfemi, godinama želim pristojan diktafon. Ali cena je previsoka. Jednog bliskog dana, jednog sasvim neposebnog dana kupiću ga sama sebi. Telefoni će ostati isti, do god mogu da izdrže.


Vidim dobro da je sve u tome. Sve je tu, a još se ništa nije odigralo, vidim to u očima, sve je već u očima. Želim da pišem. Već sam to rekla majci: to što želim jeste da pišem. Prvi put nema odgovora. A zatim pita: pisati šta? Kažem knjige, romane.


Liu nas uvek dočeka sa osmehom. Sporazumevamo se i rukama i nogama, ali najviše očima. Zamoli nas da sačekamo. Mi sačekamo. Popodne se vuče po Nebeskoj pčeli. Onda me Mili pošalje da ga pitam da li može da nam ispohuje lotos i skuva ulong čaj. Ja se vrtim po Liuovoj kuhinji kao po svojoj, mirišem čagu (I'm chaga hunter), procenjujem hobotnice.
Jednom nas je odveo u VIP sektor. Neki Kinez je dovodio devojku na ručak sa udvaranjem, želeo je mir. Liu nas je provukao uz stepenice i uveo u čudnu prostoriju. Noću se tu kockaju. Možda ima i tragova krvi. Uvek postoji ogromna verovatnoća da bukne požar. I dok Mili pasionirano vadi kikiriki iz masne piletine ja fotografišem, pomalo omamljena nedostatkom kiseonika.
Popodne se uvek vuče u Nebeskoj pčeli.


Photobucket


On je visok. On je jedan od onih ogromnih muškaraca. Dobar, pristojan, nežan. Sve ono što volim. Ali ne mogu sa njim.


Noću negde oko tri debeli se probudi. Osetim kako mi se prikrada kroz san. Poljubi me u vrat. Ja se naježim i ruka mi automatski sklizne ispod moje strane kreveta tamo gde drži nož. Mačko, nećeš valjda da grebuckaš medveda, čujem kako mu klizi glas niz moju kičmu. Taj somotski muški glas, kao crni baršun, kao vrtoglavica.
Zamiriše mi krv u nozdrvama i ne znam više gde se završava jedno telo, a gde počinje drugo.

U zoru u blokovima proleću sokolovi. Redovi zgrada su kanjoni za njih. Gledam, udišem poslednje molekule vazduha, spremam se da odem.


Zaletimo se kao dve mule. Trčimo do ulaza, tu hvatamo ona kolica, svaka svoje i kako prođemo ulaznu rampu u Idei počinje trka. Vozimo ih kao skejtove. Od časopisa do frižidera put je slobodan. Onda skrenemo levo i ja urlam iza nje da nemam para da platim flaše ako se zakuca u vinski deo. Zujimo kao dve najveće budale, kao dve najsrećnije budaletine na planeti. Iza nas se prostire smeh, kotrlja između umornih ljudi kao prosute srebrnaste loptice.
Planiramo da napravimo piknik jednog dana tamo na odeljenju voća i povrća, planiramo da se popnemo na plafonski deo i jedemo kikiriki dok nam noge mlataraju iznad kase sa najdužim redom.


Photobucket


On kaže da bi nas čekao na parkingu. Dovezao bi kola tik do ulaza da nikada ne pokisnemo. Ja bih imala one visoke čizme sa još višim štiklama. Mili bi redovno dobijala novac da ne mora da drami za svaku sitnicu. U džipu uvek radi grejanje. I svaka dva meseca čeka nas putovanje gde god poželimo. Zimi bi voleo da u kući miriše cimet i pomorandža, i karanfilić i anis, i rizikovao bi da proba Miline kolače.

U džipu uvek radi grejanje i on uvek strpljivo čeka.



U maglovitom suncu reke, suncu žege, obale su izbrisane, reka kao da se spaja sa horizontom. Reka potmulo teče, bez ikakvog šuma, kao krv u telu. Nema vetra iznad vode. Motor skele, jedina buka u sceni, buka starog rasklimatanog motora sa izlivenim polugama. S vremena na vreme, u laganim naletima, žagor glasova. I zatim lavež pasa, dolazi odasvud, iz magle, iz svih sela.


Photobucket


Foksi bejbi se zarazno smeje. Muškarci nas gledaju kako stanemo na svakom semaforu. Dobacuju nam, ali pristojno, osmehuju se. Možda misle da smo majka i ćerka, možda misle da smo prijateljice.
Pitam je kako je doktor P, ona se ponovo smeje. Reći ću ti, kaže mi poverljivo, zašto ga volim. Prvi put kada smo izašli toliko sam se smejala da je moj život postao nezamisliv bez njega. Šta god da je uradio, ja sam se smejala. I kada me je zavodio i kada je vikao na mene ja sam se smejala. Kada sam mu rađala decu, pored njega je i to bilo beskrajno zabavno. Kada nismo imali i kada smo imali, moj život uz njega je bio komedija. Kada sam otišla u Kinu na specijalizaciju i ostavila ga da se mesecima snalazi sam sa dva sina, veruj mi, umirala sam od smeha dok mi je panično telefonom izveštavao kako je dva puta zamalo zapalio kuću dok je pokušavao da skuva ručak.
Znam, neverovatno, ali on zaista izaziva zarazan smeh, znam to i sama. Čak i onda kada mi se žalio što izigrava sekretaricu, uzvraćam joj dok mašem nekom vozaču sa moje strane. On nas galantno pušta i Foksi nastavlja da cvrkuće kao da je doktora srela pre pet dana, a ne pre trideset godina.
Nemoj samo to nikada da mu kažeš, poverljivo mi se naginje. Pomisliće da je švaler velikog kalibra...
Kikotanje se širi u onoj zaglavljenoj gužvi na Brankovom mostu i mi obe u isto vreme mislimo o doktoru P.


Oko skele, reka, do ivice obala, njene vode protiču kroz stajaće vode pirinčanih polja i ne mešaju se. Skuplja sve na šta naiđe od Tonlesapa, od kambodžanske šume. Nosi sve na šta naiđe, kolibe od slame, šume, ugašene požare, mrtve ptice, mrtve pse, udavljene tigrove i bivole, udavljene ljude, mamce, ostrva od sraslih vodenih zumbula, sve to hrli prema Tihom okeanu, ništa nema vremena da potone, sve odnosi duboka i vrtoglava oluja unutrašnje struje, sve se zadržava na površini snagom reke.


Photobucket


Šloser parkira motor ispred plesne škole. Šloser po Internetu koristi nadimak koji sam mu davno dala, krade moje rečenice, moje ideje, krade moj stil. Krade ga kao što ja kradem njen.
On pogleda svaki put kako sam obučena, da li mi je suknja previše kratka, a štikle previše visoke. Koje mi je boje kosa i kontroliše pogledom sa kim igram.
Šloser mesecima dolazi u moju plesnu školu. Od sredine zime do sredine leta. On ne zna šta da konkretno uradi. Imao je plan, ali taj plan sam uništila, pretvorila ga u prah u samo jednom trenutku.

Gledam kroz njega, gledam kao što sam gledala ono vrelo letnje popodne tamo iznad Slavije. Ono popodne kada sam izvela dimenziono prelaženje. Izvukla sam sebe. Neko drugi je uvučen na moje mesto, neko drugi će morati da deli njegovo prokletstvo.

Šloser se vrti u kavezu davne porodične kletve. Upliće se u paučinu laži, paučinu beskrajne španske serije koju je sam kreirao.
Ja čekam. Čekam da on ode, da se na njegovo mesto uparkira Afrika, druga Honda, ona moja.


To popodne stajala sam na raskrsnici. M je prolazio. Učinilo mu se da sam to ja, ponovo se okrenuo da me prepozna, povukla sam se, izbrisala sam se u trenutku, nema nikog, pomislio je, učinilo mu se. Neću da dozvolim da mi jedan bednik upropasti život, ni jedan jedini dijamantski trenutak.
Okrenula sam se i otišla.
Tamo na raskrsnici ostala je moja odluka.


Photobucket


Šloser je ćuran, jadna gnjida, u svakom smislu, on je bio lekcija u svakom smislu. Od traljavih ideja do traljavih reči, traljavih dodira.
Šloser je bio samo lekcija i ne bi zaslužio ni da bude spomenut da se nije prvi našao na mestu otvaranja nekih novih puteva. Da nije poslužio kao poučna priča o maničnoj depresiji.


Od sredine zime do sredine leta on čeka, on gleda, on se nada. Klati se na jednoj stolici dok pokušava da se prebaci na drugu.
Neka neka druga nosi njegova prokletstva.

Šloser dolazi u moju plesnu školu, od sredine zime do sredine leta. Ja sanjam debelog, ja dišem za debelog, ja se oblačim i šminkam za debelog. Čekam da se traljavi Zelenko isparkira i da na njegovo mesto uđe Afrika. Čekam da patetični romantizam koji pokušava da koristi svaki put kada napravi brljotinu počne da primenjuje na prigodnojoj žrtvi. Odavno ga ne želim.




Photobucket



Odgovorila sam joj da iznad svega želim da pišem, ništa drugo sem to, ništa. Ljubomorna je. Nema odgovora, brz pogled odmah skrenut u stranu, neprimetno sleganje ramenima, nezaboravno. Ja ću prva otići.


Debeli uopšte nije debeo. On je velik i jak čovek. Može da me premesti jednom rukom sa tačke A na tačku B. Ali nije debeo. Samo me pušta da ga nazivam kako mi dođe, njemu je to smešno. I smešno mu je kako se prebacujem preko njega, kako pokušavam. Ili kada sam ljuta.
On uvek zvuči smireno, i ima onaj pogled koji otvara vrata.


Photobucket


Šeng je sam stao ispred mene. Nisam ga prizivala, nisam ga očekivala. Mili se muvala negde pozadi pokušavajući da usitni pare za kafe automat. Ja sam sedela sa strane. Gledala Asia Today kanal, jela bambus sa morskom nemani.
Mili uvek planira da provali u kafe automate. Mili uvek pravi drame ako nema tople čokolade. Nudi mi neku gazozu, ja ne želim. Gledam izveštaj iz kineske skupštine, jedem bambus. On stoji ispred mene. Ja nabadam komade u kutiji, jedem studiozno, podižem pogled, na Asia Today upravo ide vojna parada u Koreji. On i dalje stoji tačno ispred mene, gleda u pod. Ja gledam u bambus, pa u vijetnamske panorame gore na ekranu. On stoji. Podiže pogled. Oči nam se sreću. Upitno mu se osmehujem.


Photobucket


On je opasan. Toliko je opasan da obezbeđenje drhti zbog njega. On je tako lukavo opasan. I mi se volimo. To je ljubav u trenutku, razumevanje, sve.
To je čudna ljubav, nismo ljubavnici, niti ćemo to ikada biti. On može, ja znam kako. Moj mozak procesira zastrašujućim brzinama, on to poštuje. On ima veze. I voli moć. Meni je potrebno državljanstvo i novac. Ovde ne mogu da uradim ništa. Tamo... Tamo ću prodavati dijamantske kapljice svog uma. Prvo pogoni, a onda ceo sistem.
Cela energetika.

On stoji. Gledamo se.
To je savez.


Bio je to Durgin dan. I moj dan.


Photobucket


U džipu je uvek toplo i on uvek strpljivo čeka.
Pita kako smo se provele. Ja nameštam kosu, razmišljam o svojim visokim čizmama, Mili ćuti pozadi.
Ćutimo.


U blokovima zorom uzleću sokolovi. Divlje male ptice.
Vukovi ih pogledaju, a onda bešumno nestanu u sivom danu.


To je mesto u kome ću se zadržati kasnije, kada napustim sadašnjost, isključujući svako drugo mesto. Časovi koje provodim u garsonjeri u Šolenu učiniće se da se ovo mesto pojavi u svežoj, novoj svetlosti. Mesto u kome ne može da se diše, koje dodiruje smrt, mesto nasilja, bola, beznađa, sramote. Takvo je mesto Šolen. Sa druge strane reke.
Jednom kada se reka pređe.



Momak iz obezbeđenja mi prilazi. Kaže, Šeng je morao da otputuje. I još kaže, ide prvo kući, pa onda u Australiju. I tamo ima poslove. Onda se vraća. Zamolio te je da ga sačekaš. Da budeš tu.
Ja klimnem glavom. Sve sam razumela.


Kamui me je zagrlio letos na Eki stanici. Nije važno što odlazim, srešćemo se ponovo. I nije važno što nije vreme. Mi smo kao Kastor i Poluks. Smejem se. Ti si kao Kusunoki Masašige, kažem mu. Smejemo se. A ti kao da si Tokugava po krvi, uzvraća mi. Ja sam sanjao belu ženu, ne žutog filozofa, dodaje.
Mi se uklapamo. Mi se savršeno uklapamo. Mi smo par.
Smejemo se na stanici Eki.

Srešćemo se tamo na drugoj strani mora, nikada više na ostrvima.
Doneće mi Suganovu i Koizumijevu Fiziku mikroklastera. I nas 12, od kojih svako ima deo informacije, počećemo izgradnju prvog pogona.
I Šeng će biti tu, objasnićemo mu magiju zvanu ormes.

I bićemo zatvorenici naše ideje.
I naše ljubavi.


Vraćamo se u garsonjeru. Mi smo ljubanici. Ne možemo da prestanemo da se volimo.
Ponekad se ne vraćam u internat, spavam pored njega. Ne želim da spavam u njegovom naručju, ali spavamo u istoj sobi, istom krevetu.



Kamui mi je uzeo obe šake i stavio ih sebi na grudi. Pogledaj me, rekao mi je. Hoću da imam tvoj pogled u sebi. Da imam deo tebe.
Mi smo par.
Jedan od parova na stanici Eki.



Photobucket


U visokim čizmama kolica iz marketa ne mogu da se voze kao skejt. To ide samo u onim radničkim cipelama. Onim predviđenim da se ne proklizavaju na uljanoj podlozi, onim predviđenim da se nose na građevinama, na naftnim platformama, gde udaraju sajle i kiše, i snegovi.

Trkamo se ka stanici, a onda Mili tužnim velikim očima ubeđuje vozača autobusa da nam otvori vrata na semaforu.
Hladno je, vlažno, svađamo se oko francuske gramatike dok kroz autobuski prozor gledamo onaj budistički čorten preko puta Arene.
Umorne, odmorne, srećne.



Ljubavnika sam čitala godinama. Na neke periode. U čudne periode.
I sada dok čitam njoj, čitam po poslednji put.
Ona će čitati dalje, u čudne periode, na neke periode.


Ja ne mogu više da je potkradam, da uzimam njen dah, njen stil.
Ja ne mogu više da se sećam svog ljubavnika, svojih ljubavnika u prošlosti, sadašnjoj prošlosti. Moram da ih istresem iz sebe, iz sopstvenih misli. Da ih obrišem.
Da prva odem.



Merci pour toutes ces années d'inspiration, le style littéraire, la tristesse et l'amour que tu m'as donné.
Je ne vais pas oublier.



Photobucket



...Takvo je mesto Šolen. Sa druge strane reke.
Jednom kada se reka pređe.





*L'Amant Marguerite Duras

2 comments:

  1. ...ali niste me zvale na prednovogodisnju kosooku klopu... cekam poziv!

    (a cestitamo se uzivo!)

    ReplyDelete
  2. Moramo da te zovemo :)
    Krajnje je vreme :)

    ReplyDelete