Pages

Saturday, December 24, 2011

...in between





Samo ponekad posumnjam da li ćemo uspeti.
Kako ćemo ući.
I kako izaći.

I šta ako...?


I prestanem.
Nema svrhe.





Sve u svoje vreme.

Tuesday, December 20, 2011

Katzehundschen


Da se između Milenka i nje nije ukazao Meričin rep ova slika bi verovatno bila poslata komšijskom blogu...


Photobucket


Ovako je Milenko bio ogreban, a Mili je morala da ubrzano shvati ko je u stvari njeno najomiljenije stvorenje.


Photobucket


Mora da se zna ko je tu glavni.

Saturday, December 17, 2011

2012. – Puno drame i pomalo komedije


Najveće Hristovo učenje nije bilo da ćete imati večni život – već da ga imate; ne da ćete imati bratstvo u Bogu, već da ga imate; ne da ćete imati sve što tražite, već da sve već imate.
Sve što je potrebno je da to znate. Vi ste stvaralac vaše stvarnosti i život se prikazuje samo na način na koji ste zamislili da će se prikazati.
Osmišljavate ga u postojanje. To je prvi korak u procesu stvaranja. Bog Otac je misao. Misao je roditelj koji rađa sve stvari.

Razgovori sa Bogom - Nil Donald Volš


Godina 2012. je već duže vreme najavljivana kao kraj vremena ili smak sveta po Majanskom kalendaru. Širom sveta odjednom su se pojavili nebrojeni proroci, šamani i iscelitelji sa neodoljivom željom da što bolje i što brže, a najbolje instant, izvedu podizanje, to jest evoluciju svesti i naravno, pomalo i zarade na tom procesu. Internetom kruže objave o strašnom sudu i o globalnoj zaveri tajnog društva Iluminati. O tome se prosleđuju nebrojeni mejlovi i objave koje ste sigurno dobili ovih dana. Ako niste, ne brinite, neće vas zaobići. Možete mozgati danima i mesecima ko su u toj priči dobri, a ko loši momci, ali odgovora neće biti.

Hajde da pogledamo šta je to što po najavama proroka možemo da očekujemo u ovoj dramatičnoj godini. I naravno, da se pripremimo na pravi način.

Po jednoj najavi 2012. godina je godina konačnog dolaska vanzemaljaca na Zemlju. U verziji 1. oni će stići sa planete Nibiru ili planete X koja ima malo drugačiju putanju u odnosu na druge planete, pa je zbog toga u proteklim vekovima nismo videli, ali je zabeležena u nekim starim spisima. Zbog izuzetno iskrivljene elipse kruženja ove planete vanzemaljci mogu da nas posećuju svakih 360 godina, a to je, eto baš zgodno 2012. Oni će iskoristiti približavanje Nibirua Zemlji te će samo skoknuti u komšiluk da vide kako smo.
U verziji 2. vanzemaljci su odavno prevazišli problem dugih putovanja, pa će „prirodno“ otvaranje zvezdanih kapija iskoristiti kao svemirske prečice i posetiti nas bilo to u slučaju proletanja Nibirua ili ne. U oba slučaja tvrdi se da je situacija glavnim religijskim centrima i zapadnom centru moći – kritična. Po neproverenim, ali svuda prisutnim informacijama, tamo sada doživljavaju glavobolje u pokušajima da reše problem kako će da objasne Zemljanima da mi nismo jedini humanoidi u svemiru i da su nas ti isti vanzemaljci (a koje smo smatrali bogovima) jednom davno proizveli menjajući DNK odgovarajuće vrste primata. Ovde se sada javljaju i dve podvarijante. U jednoj vanzemaljci, a dalje ih možemo zvati i humanoidima, su vrste Anunaki, po drugoj su Elohimi. I sve se komplikuje time da li su Anunaki prijateljski ili neprijateljski raspoloženi, da li smo za njih eksperimentalna deca ili eksperimentalni robovi. U nekim drugim pričama nas štiti Galaktička konfederacija.





Elem, da bi priča bila zanimljivija, naša galaksija broji oko 57 humanoidnih vrsta, a u Galaktičkoj konfederaciji su svi osim 5-6 inteligentnih vrsta. Dalje, par ovih vrsta nisu naši neprijatelji iako nisu ni prijatelji Konfederacije, a ostali su definitivno loši momci (u ovom filmu). To su oni grozni vanzemaljci koji kidnapuju i muče ljude i životinje, ali na sreću, dobri vanzemaljci, a pogotovo članovi Konfederacije budno paze da budemo zaštićeni.
O vanzemaljcima koji nas stalno posećuju, bez obzira na putanje X planete, i uz to sami otvaraju svemirske kapije ili prečice, i o njihovom mišljenju zašto je baš 2012. godina ključna za naše zvanično „upoznavanje“, teško da ćete pronaći neki komentar.





Po drugoj vrsti "2012. najava" zbog rotacije Galaksije, te povoljnijeg položaja Mlečnog puta (i Zemlje) u odnosu na osu našeg lokalnog galaktičkog klastera, bićemo izloženi kiši fotona (svetlosnih čestica) što će automatski otvoriti i podići svesnost kako same planete tako i nas kao inteligentne vrste. Da li ćemo doživeti priliv DMT hormona unutar naših pinealnih žlezda i shvatiti „neshvatljivo“ i pri tom automatski dobiti neke natprirodne moći ili će se ostvariti proročanstvo da ćemo konačno izvesti putovanja kroz vreme, nije baš najjasnije. U ovoj verziji srešćemo se sa nama kao ljudskom vrstom, ali iz budućnosti. Pa sada sve one priče o vanzemaljcima dobijaju posebnu nijansu – da li su oni drugi humanoidi, ili su mi, obični ljudi samo stigli iz budućnosti.





Ako se niste preplašili i ako ste se snašli u svemu ovome i kiši dodatnih informacija kojima smo zatrpani poslednjih godina, i ako ste se i makar malo osmehnuli želim vam uspešnu i 2012. i 2013. i sve sledeće godine redom. Nemojte čekati smak sveta, jer se neće desiti. I nemojte gubiti ni sekundu svog dragocenog života. Zemljotresa je bilo, dešavaju se i biće ih. Magnetna osa planete se kreće, ponekad sporije, a ponekad brže, ali se ipak kreće. A vreme neumitno prolazi.
Radite na svojim idejama o boljem životu, od iluzije stvorite stvarnost, od energije materiju. A ako se neki vanzemaljac usput i pojavi uvek možete da mu ponudite unosan posao ili šoljicu čaja uz prijatan razgovor.
Nauka donosi nova saznanja o svemiru i našoj ulozi u toj stalnoj božanskoj igri, ali šta ćete ućiniti sa svojim životom – ovde i sada, to je samo vaš lični san i vaša lična java. Želim vam fokus, disciplinu, akciju i uspešno ostvarenje želja.



Tuesday, December 13, 2011

put praznine


Uzdignuti mač nema svoju sopstvenu volju, on je sav od praznine. On je poput bljeska munje. Čovek koji će biti oboren takođe je od praznine, a to važi i za onog koji drži mač. Nijedan od njih ne poseduje um koji je iole stvaran. Kako je svako od njih od praznine i nema "um", čovek koji zadaje udarac nije čovek, mač u njegovim rukama nije mač, a "ja" koje tek što nije primilo udarac nalik je rasecanju prolećnog povetarca u bljesku munje. Kada se um ne "zaustavlja" zamasi mača ne mogu biti ništa slabiji od udara vetra.
Vetar nije svestan sebe kad udari na drveće stvarajući pustoš. Tako je i sa mačem.

Ova "prazno-um-nost" odnosi se na sve aktivnosti koje možemo da obavljamo, kao što je na primer ples, baš kao što se odnosi na mačevanje. Igrač podiže lepezu i počinje da pokreće noge. Ukoliko on uopšte ima bilo kakvu ideju o tome kako da prikaže svoju umetnost kako treba, on prestaje da bude dobar igrač, jer se njegov um zaustavlja na svakoj kretnji kroz koju prolazi. Ma o čemu da je reč, važno je zaboraviti svoj "um" i postati jedno sa onim što radimo.








Prema tome, neka ti se um ne "zaustavlja" na maču koji dižeš; zaboravi šta radiš i udari na neprijatelja. Ne zadržavaj um na osobi koja stoji pred tobom.
Svi su oni od praznine, ali se pazi da ti se um ne uhvati za samu prazninu.



D.T.Suzuki
Zen i mačevanje

Saturday, December 10, 2011

3



Dam parastos.


I mogu o lunarnoj eklipsi do sutra, i o onoj solarnoj do prekosutra. I o kvadronovilima, i bikvintilima, i o svim onim aspektima koji su izvukli najgore i najbolje iz mene.

Koji su me naterali da naučim da udaram prljavo i da uvek izgledam čisto.
I da se osećam smrdljivo i da znam da iza svega toga počinje novo.

Zatrpala sam raku, bacila lopatu.
I oprala ruke.


Dam parastos.
I to je to.


Thursday, December 8, 2011

Vreme


A fool will lose tomorrow reaching back for yesterday...



Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket

Tuesday, December 6, 2011

Po Tibetu


Alexandra David-Nell
Mystiques et Magicieus du Tibet


Kasnije sam prošla kroz kraj koji se pruža iza dalekih planina koji je tog dana ograničavao moj vidokrug. Videla sam Lasu, Šigatce, pustinju od trave sa jezerima velikim kao mora, Kam, kraj razbojnika - vitezova i čudotvoraca, neistražene šume Poa i čarobne doline Tsaronga u kojima su zrili narovi, ali ništa nije moglo da umanji uspomenu na taj prvi susret sa Tibetom.
Posle nekoliko nedelja lepog vremena sneg je ponovo počeo da pada. Moje su se zalihe iscrple. Nosači i posluga su se uznemirili i počeli da se svađaju; jednog sam dana morala da razdvajam dva muškarca koji su se sa noževima u rukama tukli za mesto pored vatre...



1912. godine kada je dalaj-lama boravio na Himalajima postavila sam mu različita pitanja koja su se odnosila na lamaističko učenje. On mi je na njih prvo odgovorio usmeno. Zatim je od mene, da bi izbegao nesporazume, zatražio da načinim listu novih pitanja koja se tiču tačaka koje mi još uvek nisu jasne, a dobila sam pisane ogovore na njih. Ovo je odlomak iz tih pisanih odgovora.
"Bodisatva je", kaže dalaj-lama, "baza iz koje mogu da se stvore bezbrojni magični oblici. Snaga koju ona stvara iz savršene koncentracije misli omogućava joj da istovremeno stvori fantom koji je njoj sličan među hiljadama miliona ljudi. Ona može da stvara ne samo ljudske oblike, već i mnoge druge, čak i neživa bića kao što su kuće, ograde, šume, putevi, mostovi, itd. Može da izaziva atmosferske pojave, kao i napitke za besmrtnost koji utoljuju svaku žeđ." (Ovaj izraz, objasnio mi je, treba da se shvati i bukvalno i simbolično.)
"U stvari", zaključuje dalaj-lama, "njena moć da stvara magične oblike je neograničena."
Teorija koju je ustanovio najveći autoritet zvaničnog lamaizma je istovetna sa teorijom objavljenom u mahajana budističkim spisima.
Tu je nabrojano deset vrsta magičnih tvorevina koje mogu da proizvedu bodisatve.
Ono što je rečeno o načinu na koji neki buda može da stvara magične oblike, može da se primeni na bilo koje drugo ljudsko biće, pa bilo ono božansko ili demonsko. Postoji samo jedna razlika u stupnju moći, a ona zavisi jedino od jačine koncentracije duha i "kvaliteta" samog duha.
Tulkui mističnih ličnosti koje supostoje sa svojim tvorcem, mogu da se poštuju odvojeno, što je dokaz više da Tibetanci ne veruju da je božanska, ili neka druga ličnost, potpuno ovaploćena u svom tulkuu. Tako, dok dalaj-lama koji je tulku Čenreciga boravi u Lasi, govori se da Čenrecig boraviu Nankai Potali, ostrvu nedaleko od kineske obale. Eupagmed, čiji je trači-lama tulku, stanuje u zapadnom raju - Noub Devačenu.
Priča se za naših dana, da kada je trači-lama pobegao iz Šigatcea, za sobom ostavio utvaru koja mu je savršeno bila slična i koja se ponašala onako kako je on to imao običaj da radi, i tako je uspeo da sve zavara. Kada je lama bio na sigurnom, van granice, utvara je nestala.



(čod)

Vizije đavolske crvene gozbe nestaju, smeh i krici moraju da prestanu. Potpunu samoću u tmini i ćutanje zamenjuje mračna pijanka, a oduševljenje koje je prouzrokovalo njegovo dramatično žrtvovanje se malo-pomalo smiruje kod slavljenika.

On sada treba da zamisli da je postao mala gomila ugljenisanih ostataka koja se izdiže iz jednog blatnjavog crnog jezera - kal duhovne prljavštine koju je navukao i loša dela koja je izvršio tokom mnogobrojnih uzastopnih života čiji se početak gubi u tmini vremena.
On treba da shvati da je ideja o žrtvovanju koja ga upravo oduševljava samo iluzija rođena iz slepog ponosa koji je bez osnove. U stvari, on nema ŠTA da pruži zato što je i sam NIŠTA. (GČOD)




Po Padmasambavi etape duhovnog napretka u "Direktnom putu" odvijaju se na sledeći način.
1. Treba pročitati veliki broj knjiga o religijama i različitim filozofijama; slušati rasprave učenih ljudi i učitelja koji propovedaju razne teorije; sam eksperimentisati sa metodama svakevrste.

2. Među svim učenjima koja smo ispitali odabrati jedno, a napustiti ostala isto tako kao što orao bira svoj plen među čitavim stadom.

3. Živeti skromno, izgledati pokorno, izbrisati svoju ličnost, ne težiti da se bude velikan. Ali iza te fasade beznačajnosti uzdizati svoj duh i lebdeti iznad svih počasti i iznad zemaljske slave.

4. Biti ravnodušan na sve. Raditi kao pas ili svinja koji jedu ono što im je dato. Ništa ne odabirati među stvarima koje nam se daju. Ne naprezati se da bi se nešto dobilo ili izbeglo; uzeti ono što dođe, bogatsvo ili siromaštvo, pohvala ili prezir. Prestati sa razlučivanjem vrline od mane, slave od stida, dobra od zla. Uopšte se ne žalostiti, ne kajati se, ne žaliti pa bilo šta da smo učinili, a sa druge strane sebi ne čestitati ni na čemu, ne uznositi se ni zbog čega.

5. Posmatrati bez uzbuđenja, bistra duha, sukob mišljenja i druge razne aktivnosti. Misliti: "Takva je priroda stvari, način da svi budu posebne jedinke." Gledati na svet kao što čovek koji se nalazi na najvišoj planini gleda ispod sebe doline i vrhove koji su manje uzdignuti od njegovog.

6. Šesta etapa ne može da se opiše, ona je jednaka stvaranju praznine.



Biti ništa.

Sunday, December 4, 2011

Running

Mega doza vitamina D3, ali samo u toku tri dana.
Vitamin C na svaki sat po 1 gram.
Jer ne smem da se razbolim.

Poslovni sastanak u nedelju prepodne.
Šminkanje u zoru i istrč na ulicu.
Ko me pita.


Uopšte me ne interesuje tužna ekonomska situacija, niti ikakva i ičija država.







You want something?
Go get it.
Period.

Friday, December 2, 2011

Major Tom to groundcontrol


Ko je ikada pročitao priču Blaumilchov kanal Ephraima Kishona zna kako su komunalne službe uvek odlično sinhronizovane.
S obzirom da voda kulja već dva dana iz razvaljenog glavnog ventila za grejanje u podrumu, a i s obzirom da nam je trafo stanica odmah do njega, dok se ukomponuju elektrane i eps, pa dok dobiju naloge, pa ih prouče, stave na javnu raspravu... mi se spremamo za mega eksploziju.

Uz malo sreće bićemo prvi srpski astronauti.
Lansiranje zgrade je zakazano za danas na Senjaku.

Houston, spremi smo za poletanje.



Thursday, December 1, 2011

De Triplici Ordinari Exiliris et Lapidis Theoria (reposted)

(Post je originalno objavljen sa datumom Monday, March 23, 2009, a zbog retrogradnog Merkura ponovo je tu. Bilo mi je interesantno da vidim kako su se neke stvari u međuvremenu... sredile, obrisale, izregulisale, nastale.)


Mhm...
E nije nego.
Tako se knjige neće pisati. Bar ne mojim guščijim perom.

Da li si spreman Petre Egidije?
Da li si stvarno spreman?

Nisi želeo racionalan tekst, nisi želeo suvu suštinu, nisam ni ja. Uostalom, znaš kako kažu – zlo je racionalno. Tu igru nećemo da igramo.

Svašta se dešavalo, razbio me taj drugi kvadrant, neela raja yoga, Mars baci snagu Jupiteru i onda sve ode pravo u ..., da ti ne objašnjavam.
Uspela sam konačno da se isplačem. U stvari, plakala sam danima i danima, i tiho i glasno, i da me niko ne vidi, jer on baci snagu Jupiteru i sve ode u …
A onda sam stala.

Zaustavio me je zvuk. Pogledala sam ka prozoru i videla ih kako proleću ka istoku. Otrčala do ivice i tamo i ispod i iznad svih spratova videla sam formacije Elohima kako se združuju i spremaju za pokret. Zevsa mu, Egidije, pa gde si sada?

U ovoj tvrđavi, u glavnom zamku, mi smo samo čistači, đubretari, jutarnji skupljači nokšira. I sobe su nam na vrhu istočne kule – tvoja i na vrhu zapadne - moja, tamo gde duva i uvek je ledeno, i gde nema ničeg osim snova.
U tom nadvojvodinom klosteru ja upravo sedam za sto i pokušavam da sračunam konačne i tačne pozicije Meseca. Jer, šimšira mu, opet Egidije, lepo sam ih našla, svaki mesečni semisekstil, a onda dobih zvanične koordinate i plus obaveštenje da je pun Mesec na Regulusu. Pa pobogu, kome da verujem? Neću valjda sebi?
I da vidiš čuda, izgleda da su oni pogrešili. Proveravala sam u Astrologu, Zetu i Solar Fire-u, jurila podatke po pacifičkom vremenu, maltene da sam se popela na Habl da proverim da li su svi zavrtnji namešteni kako treba.
Ja sam imala tačne podatke, oni nisu. Mesec je bio dan ranije na Regulusu, a ne taj dan. Dvanaest stepeni greške, malo li je? Ajd gađaj nešto raketom sa 12 stepeni greške?

I opet sam stala, jer Mars... Ali nema veze, ionako je sve samo bio san. Znala sam od početka da jednom moram da se probudim, brzo obučem dok cvokoćem od hladnoće i odjurim na posao skupljanja nokšira.

I dok se saplićem na stepenicama opet te tražim. I opet te vidim na vrhu tvoje kule dok virim kroz prozor. Ponovo si se zavukao u opservatoriju i mogu da garantujem da nisi nivelisao limbove. O končaničnoj paralaksi pojma nemaš, a hoćeš da vidiš sve. Glupi Ovnu, dovikujem ti odozdo. Brljiva Vago, odgovaraš mi kao da si ti tu stariji. Gubiš vreme, blesavi Meseče u Ribama, mašem ti da siđeš odatle i kreneš sa mnom. Neotesani Meseče u Škorpiji, ne deri se plutonska seljančuro, celo utvrđenje nas sluša, smeješ mi se Egidije, ali nema veze, ja znam gde čeka odgovor.
Ti gledaš gore, jer tebi se tako crta, a ja moram da siđem dole, pravo ka...

I trčim stotine spratova ispod, tamo gde nadvojvoda drži zmajeve i jeretike u zabačenim ćelijama, zaobilazim kuhinje i ostave, i jedva se probijam do kovačnice.

Da li si spreman Petre Egidije, sada kada se sprema rat?
Na čijoj si strani prijatelju?

Venera se vraća unazad i radi kao inicijalno punjenje za glavnu stvar. I to baš kod tebe prijatelju, inferiorna konjunkcija i pomračenje. Pokupiće Marsa usput dok joj Uran bude glavna meta, i vratiće ga, daće mu snagu. Zveknuće tačno sve nas potrpane po sazvežđima Ovna, Bika, Vage i Škorpije… Spremaš li se, čoveče, za ratove zvezda?

I dok otvaram teška vrata, nemam vremena da se naviknem na talas vrućine, nemam kada da smirim srce zbog nagle promene, on me već grabi za ruku i vuče ka nakovnju. Gledaj, mumla dubokim glasom, gledaj pažljivo, a izgleda da je i ljut što me je toliko čekao.
I gledam, stvarno gledam.
Dok on kuje slojeve ja moram da pazim, svaki spoj, svaki krvavi spoj moram da provučem kroz sopstveni um, da ga memorišem, da postane moja suština.
Ali, ja sam samo sluga u zapadnoj kuli, pokušavam da mu objasnim da je napravio grešku. A on me ošine pogledom i pripreti ogromnom rukom. Rekao sam ti da gledaš, glas mu je leden.
I ja gledam.

Svaki spoj, svaki udarac postaje deo mojih moždanih krivina i to boli. Tako gadno i užasno boli, i mislim da će mi mozak eksplodirati od bola, ali gledam. Gledam dok mi suze klize niz obraze od muke, dok me bol razbija i sastavlja. Gledam, jer ga se plašim.
I vidim karavane, vidim mletačke trgovce, njihove prevare i zlatnike, vidim kako tovar vuc čelika stiže u luku. Tovar vredan svoje težine u zlatu. I vidim kako je sastavljen, koliko puta je ubačen ugljenik u retortu, koliko puta je prečišćen, koliko puta je krv čoveka koji ga je mešao ušla u kombinaciju, ugradila se u rešetku, sastavila sa njim. I vidim ljude koji su pijucima odvajali žilu iz stene i oslepljenog konja koji je vukao tovar do glavnog hodnika i čekrke i još ruku. Vidim i pomeranje ploča i izliv magme, utiskivanje žice. I kako se pomera centar i kako radi kao magnet. I kako energija…

I padam, udaram glavom o kameni pod. Tanak mlaz krvi iz nosa i čujem kako kaplje.
Kap po kap.

On se samo sagne u prolazu i tiho mi kaže da je mač sada moj i da ga uzmem kada se ohladi.
I odlazi.



Petre Egidije, znaš da sam samo jedna glupa brljiva žena. Sanjala sam san dok je Mars bacao snagu Jupiteru. I kao svaka glupa i brljiva pokušala sam da izbegnem, da se pravim kao da ne postoji, da ubeđujem samu sebe da ako mi se sprema nešto loše, onda to i ne želim da doživim. Da je to bolje nego da me boli.
Ali ne možeš tako. Jer, Mars…

U toj zapadnoj kuli ja više ne sanjam.


Polako, da me niko ne vidi silazim u dvorište. Zaobilazim jato guski, kojih se ionako panično plašim i odlazim ka štalama. I nisu mi bitni ti savršeni konji, niti nadvojvodini elitni grifoni, a ni onaj skoro providni jednorog što ga čuvaju kao da je od dragog kamenja.
Ja idem skroz tamo u kraj, u mrak. Tamo gde niko ne sme ni da priviri. Nešto me vuče i nešto me tera. I to što niko ne želi, ja ću da uzmem. To što niko neće – neka bude moje.
Ne idi tamo, dovikne mi jedan od momaka. Nema tamo ništa za tebe. Samo neko nadvojvodino čudovište. Ionako ničemu ne služi, jedino što može je da izgrize rešetke. Hoćeš da te pojede?
Ma, neka me pojede, neka pojede prazninu u meni, ionako više ne sanjam, mislim dok prilazim polako.
I tu je. Savršen, sasvim miran. Otvori oči, okrene glavu, pa me ponovo pogleda.
I onda radim sasvim suludu stvar, pružam mu ruku. I očekujem da je odgrize, ali on ne reaguje.
Belo sivo krzno, mekano na dodir. I znam da su ga dopremili samo zato što si im ti rekao da je to kraljevski astrolog video u direkcijama. Kako lažeš Egidije, kako ti perfektno, da ne trepneš, umeš da slažeš. Sve vreme si znao da ću baš ja… Ionako nije ni važno, sada kada ga vučem za uši i gnjavim po vratu.
A štalski momak gleda i čeka onaj momenat kada ću biti pojedena u trenu.

I doći će dani, a ja ću polako, sasvim polako da ga hranim, šetam, volim. I doći će dani kada ćemo izlaziti da slobodno istražujemo okolne livade i da ga gledam kako juri divljač i kako mi se opet vraća.
I nije stvar u njemu, već u meni. I dok budem vežbala satima tamo na brvnima, na konopcima, na poligonima, on će u stvari kontrolisati moje pokrete. Mi moramo da delujemo usklađeno.

I baš on biće moja zaštita i oružje u danima koji slede.
I tih devet noći u oktobru radićemo kao jedno, bićemo jedno.



…Tamo u zapadnoj kuli ja skupljam pregršti snova, gulim ih sa zidova, ribam sa poda. Izbacujem ih kroz prozor i neka se dobro čuva onaj što prolazi ispod kada mu na glavu tresnu svi moji promašaji.
To je samo vrh zapadne kule, spaljeni put, nema tu ničeg osim praznine.

I onda u toj praznini tražim pravu strukturu. I istina sada može da zasija, samo kada je mirno, tiho i prazno.
Konjunkcija Venere i Marsa se dešava na tački Omega. Tvoja sreća Egidije sada počinje. Moja…
I znam, i piše i čitam, ali ne verujem. Treba da… i da uzmem.

U jednoj stvarnosti ja se spremam da se vratim, u drugoj - tražim onaj deo sebe izgubljen tamo negde u kvantnom preplitanju. I taj deo mene zna, upravo oseća kako mi je. Na periferiji nekog svemira duplikat mene razume. I tom delu mene je isto.
U nekoj sasvim trećoj stvarnosti ja... Ali to je tamo negde u onim najmanjim verovatnoćama. Zanemarljivim.

Ali, ima li kraja, sigurno se pitaš dok me sa istočne kule gledaš kako jurim nizbrdo, preskačući po tri stepenika, saplićući se, kotrljajući ka nečem dole. Možda nema snova, ali šta je sa sećanjima, to meni sada prolazi kroz glavu.
I nije čak ni u podrumu, to je dole, ali na potpuno nebitnom mestu. Jedna zavučena sobica gde sunce baca zrake ukoso. Muškarac stavlja malu ploču na gramofon i okreće se dok dete pruža ruke ka njemu. I on uzima dete u naručje, podiže ga i počinje da igra.
Jedna glupa tralala pesmica o ptici koja preleće planine i leti ka Suncu. O tome da slobodu niko ne može da ti oduzme. Nešto što ću vaditi sa moždanih periferija u svakom teškom trenutku.
Una paloma blanca, pevamo zajedno dok me vrti po sobi, po zlatnim zracima...
A onda se iskradam i produžavam niz hodnik do bolničkog dela.

Rekao mi je tek tako, kao da je to nešto sasvim obično. Samo - odem na planinu i donesem ti koprive.
I dok gledam kako ostalim trudnicama ubrizgavaju gvožđe, mirna sam, sa osmehom. Jedino sam ja dobila ogromni buket čiste energije. Onaj koji će detetu u meni dati gradivne elemente, obojiti mu oči u srebrno, obojiti mu misli u zlatno.

Ponekad i nije loše pogledati u tom pravcu, na niže. Ima dragocenih sećanja, dragocenih ljudi.

Ali, u svakoj stvarnosti ja moram da siđem dole, skroz dole. Nije bitno da li je u pitanju dvorište, podrum, detinjstvo, materica, nukleus ćelije. Moja promena dešava se u srži.
Jer on mi sada daje da bi mi uzeo, da bi mi opet dao.Da me nauči da nikad i ništa nije moje.
Imum coeli, donje nebo.

Tvoja promena je na putu. Ali te priče ćeš pričati sam.
Dovoljno je što sam ti pokazala kako radi klaster u drugom kvadrantu i šta čitam na IC-u.

A nebrojeno je stvarnosti, mladi brate. Nebrojeno je svetova.
I svaki se sprema.

I bezveze... kažem ti razbio me drugi kvadrant jer... I kukala sam kao svaka prava i velika ćurka. A onda je došlo vreme da mi se podbule oči vrate u normalu, da se umijem i da vežem traku oko čela.
Onu belu sa crvenim suncem i zracima.

Pa, na čijoj si strani ovnu nijedan?

Kraljevstvo Sunca, njegove jedinice.
Vreme je sad.
Od tvog rođendana do mog, tačno kada Sunce pređe pola puta od tebe ka meni desiće se kardinalni krst. Spreman Egidije, dok se zarušavaju svetovi?
Hoćemo li ostati kao Jahin i Boaz?
Jer, nećemo svi umreti, ali ćemo se svi preobraziti, sećaš li se toga?

Još samo malo, “na uglu svetova zla” oni se dogledaju i još samo sasvim, sasvim malo…
Oseti kako će se kora raspuknuti pod našim nogama. Bazalt se topi. Vidi kako se Pangea cepa na Gondvanu i Lauraziju.
Ti ostaješ na istočnoj strani, a pukotina se proširuje.

Promeniće se magnetna inklinacija, nećeš mi verovati, a gledaćeš sam.
Oseti tačku na kojoj ti stojiš, pa onda pogledaj preko puta ka meni.
Samo ćemo se gledati dok se cepamo po pola, po atomima, veruj mi.

I neka se zbriše sve staro.
Tada u zoru dok se eskadrila sprema za poletanje.
Kraljevstvo Sunca, njegove jedinice. To pamti.
I ne zatiči se na brodovima.

Saturn je na mojoj strani. Uran na tvojoj. Tada, baš tada, bićemo spremni za promenu.
I dato nam je četrdeset dana.

2006, 1010, 2012, 2021.
So90Sa90Pl90Ur, taj momenat smo čekali. I konačno je vreme.
Odbrojavanje počinje sada.

Da si mi živ i zdrav, i u očekivanju ljubavi. Tvoja sreća upravo počinje.
I kada je vidiš sa vrha istočne kule prepoznaj je, dočekaj je sa osmehom.
Tamo u formaciji Elohima, sa njima ona putuje...