Pages

Thursday, November 3, 2016

Koliko dana


Zimus mi je rekla da će se pojaviti neko iz prošlosti.
-Samo ga otkači, nebitan je, rekla je uvereno.

Pa je onda bistrila i bistrila karte i karte, pasulje, creva od ovce, položaj oblaka, talog od kakaoa (ne pijem kafu) i sve redom.

-Znaš, tebi stoji udaja u ovoj solarnoj.
-Ma daj, odmahnula sam glavom.
-Ne, stvarno. 'Ajd se ti udaj, pa ću za tobom i ja.
-Gledaj bre za pare.
-Ma, biće para, taj tvoj je bogat. Samo stvarno otkači ovog iz prošlosti.
-Moje pare gledaj bre, ostalo me ne zanima.

I tako, meseci su protrčali u jurnjavi za parama i sa parama, sa džumbusom, pored bolnica, zbog bolnica.
I sklapam marketinšku priču za glavni sajt i udrveneh se lupajući pečate po bankama i državnim sektorima.
I taman da li da se vratim na neka mesta i odigram još malo... dok još ima vremena, dok ne krenu pošiljke, dok...
I čovek iz prošlosti.

U trenutku dilema da odem tamo i da ga oteram. Ta sala to je moja teritorija i ne dozvoljavam... A onda, stvarno je nebitan. Stvarno je jadan.
I idem dalje.

U mojoj kući sluša se post-pank i kanda su se vratile i devedesete, po zvuku bih rekla.
Ona raste, ona se sprema za fakultet. Ja lupam pečate i pravim startegiju.
Sve ostalo je nebitno.







No comments:

Post a Comment