Pages

Tuesday, January 31, 2012

Kreacija


"Then there was neither Aught nor Nought, no air no sky beyond.
What covered all? Where rested all? In watery gulf profound?
Nor death was then, nor deathlessness, nor change of night and day.
That one breathed calmly, self-sustained; nor else beyond it lay.
Gloom hid in gloom existed first - one sea, eluding view.
That One, a void in chaos wrapt, by inward fervour grew.
Within it first arose desire, the primal germ of mind,
Which nothing with existance links, as sages searching find.
The kindling ray that shot across the dark and drear abyss -
What is beneath? or high aloft? What bard can answer this?
There fecundating powers were found, and mighty forces strove -
A self-supporting mass beneath, and energy above.
Who knows, who ever told, from whence this vast creation rose?
No gods had then been born - who then can e'er the thruth disclose?
Whence sprang this world, and whether framed by hand divine or no -
Its Lord in heaven alone can tell, if even he can show."


Himna stvaranja
Preupanišadski period



Friday, January 27, 2012

Noću



-Sigurna si da ne želiš da te sačekam?
-Ne, ne... Slobodno kreni, osmehujem mu se. -Pazi kako voziš, dodajem sa tonom bezobrazluka.
-Aha, te tri ulice dalje, konstatuje on.
-Ipak pazi kako voziš.

I gledam kako zbunjeno odlazi niz ulicu, a onda se okrećem i ulazim u šumu.
Sneg škripi ispod mene, pa se utišavam u koračanju. Negde sova u blizini, neka životinjica se meškolji tamo u grmu.
Idem dalje.
Idem sve do moje skrivene čistine. Tu se osvrnem par puta, pa zbacim vučiju kožu sa sebe. Rastresem malo krila i uzletim ka mesečini kroz srebrnaste pahulje.

Vrlo vrlo polako.



Sunday, January 22, 2012

Rezolucija za prostu lunarnu vodenog zmaja godinu



Ne proslavljam "standardne" nove godine i odavno ne razumem ljude koji se specijalno spremaju, troše, jedu u ponoć i rade svakojake budalaštine na nešto što samo ima vezu sa formalnim početkom, a ne realnim.
Ne proslavljam čak ni ovaj pravi lunarni početak na taj uobičajeni opštenarodni način.

Prvi zakon Feng Šui-a je čistoća. Očistiš prostor od starih energija da bi nove mogle da dođu. Praktično, proslava se svede na mene, usisivač, cif, mer, ono za staklo, pronto, onaj penušavi za meblove, gumene rukavice, sunđere, truleks, krpe... Pa ako bolje razmislim ima nas poprilično na toj žurci.


No, metalni zec...


Photobucket


Prva asocijacija je trčanje, trčanje do besvesti, razvlačenje, razapinjanje međ delovima dnevnog rasporeda.
Prvi deo godine toliko posla i toliko novca da nije bilo pristojno ni da primetim koliko zarađujem. Nekako sve one rezolucije iz doba tigra postale su deo stvarnosti. I naplaćivanje po satu, i prava čokolada i pravi muškarci. Ali sve ima svoju cenu. Odrekla sam se još jednog broja ljudi i mislim da sam sve ukupno potrošila čitavih 15 minuta na televiziju i novine, pa i on-line novosti u toku cele godine.
Dovoljno.

Ali tu su bili Igor 1 i 2, Moma, Bojan 1 i 2, Milan 1 i 2 (Hey Miki, you're so fine... naterao me je dobro da razmislim), Kosta 1 i 2, Miloš, Šone, Ivan, Raja, Vlaja i Gaja..., sensei 1 i 2, major, Sima sa Natom, Lidija, Peđa koji đozlucima iz stana posmatra kako teglim naoružanje ka dođou, a posle me zavitlava kad god me spazi u danseriji.
I gde god nađeš zgodno mesto ti Igoru 2 bečki valcer posadi, a momak je blagorodan pa će u svakoj opasnoj i zavučenoj uličici samo za mene da traži jordanske brojanice. I moja potraga za Hurtakovim Ključevima, i oni meseci kada mi se svaki od njih obratio sa Danijela, pa se posle izvinjavao jer nije znao zbog čega mu je to izletelo. I moje apsolutno razumevanje i obećanje i zaboravljanje... Sve do ponovo "Danijela". Sve dok nisam uzela i naučila napamet Knjigu proroka Danijela.
I služilo mi je.

Prvi odlazak u Višnjičku banju uz najboljeg srpskog kendoku, njegovu dragu i njegov šinken. I noć kada se vraćam i kada mi je mozak u autu. I dani plakanja.
Dani auta. I nekako baš u to doba demontaža Orionovog sistema sa krova naše zgrade. Uspeli smo da oteramo tu jadnu i bednu, a toliko prevarantski izverziranu firmu.

I par meseci kasnije ponovo ka istom pravcu, ovog puta u novi dođo, tamo gde se krljamo u parteru.
Nebrojene modrice, podlivi, posekotine. Nagomilano naoružanje. Sati provedeni na proučavanje ovog i onog boksa, ovog i onog mačevanja, greplinga i trepinga.
I onaj dan kada smo poubijali MMA ekipu, jer mi smo savršeni sa oružjem, a oni pesnicama.
I onaj dan kada sam ozbiljno poremetila kičmu i iz nje oslobodila sećanje na veštinu ratovanja koju sam skupljala kroz muške živote.

Da, i dan kada unuk slavnog pjevača kroz celu školu urla Mili kako joj je video majku na Adi, sa sve perjem u kosi kako se bije sa nekim muškarcima. I njena sramota, i njegovo čuđenje, jer bi on voleo da ima baš takvu majku.

Novac koji sam pobacala na dve kozmetičke kataloške firme, ne smem ni da pomislim sada koliko ukupno. Zlatne čestice na tamnoj koži tokom leta, platinaste zimi, nisam mogla da odolim. I novac koji je otišao na premazivanje kokosovim uljem. Ali i kakao puterom. Kutija puna stiroporskih kuglica sa sve DMSO bocom, zalihama kelpa, jodom, čistim (organskim) kakao puterom veličine velikog koluta kačkavalja i basnoslovno skupom ručnopravljenom čokoladom sa ugraviranim secesija motivima koju ćemo jesti svi redom i još će ostati da probaju svi klinci u kraju i da se razvlači danima.

Počela sam da učim (od najbolje veštice) bilje i negu. O vile sam naučila kako se prave najbolja ulja, losioni i kreme za negu, i koje đubre se prodaje neupućenima.
I dijamantsko pravilo nege - ono što ne sme da se pojede ne sme ni da se maže na kožu.

Red medicinskih sestara iza mene u dečijoj ambulanti, red koji mi aplaudira. Trenutak kada potpisujem oba dokumenta u kojima odbijam da moje dete primi novouvedenu vakcinu. Neka deca kojoj će pozliti u toku trostruke vakcinacije tog dana. I ona deca koja će za deset godina oboleti zbog idiotske države.
Poziv za sud još nisam dobila, ali ga očekujem.
Spremna.


Neka deca sa kojom sam radila, neki dobri ljudi. Neki drugi dobri ljudi koji su mi pokazali gde su mi granice. I onaj dan kada urlam na sred Bajlonijeve pijace u mobilni da je moje vreme samo moje i da ne dozvoljavam da ga bacam na prazne priče, a pogotovo ne na imbecilno prazne priče.
Neočekivano prijateljstvo od Dubajia do malog kafea kod Beograđanke. I obećanje da se na proleće vidimo ponovo.

Marijana koja je dolazila i pošteno zarađivala platu tokom celog proleća sedeći sa njom uz klavir. I njen upis u srednju školu.

Marko je prohodao. I počeo da dobija na ubrzanju.

Deda koga apgrejdovasmo pejsmejkerom. Odlasci u bolnicu, veče kada on pokušava da pozove sestru, a ona ne reaguje ili dugme nad krevetom ne reaguje. Sklapam u glavi prostorni raspored telefona na odeljenju, pa zovem i probijam se. Sa dedinog mobilnog čujem kako konačno utrčavaju.
Deda kog zabavljamo, kog nerviramo da je postao narkoman zbog bensića a koji neometano kruže po bolnici, deda kom pomažemo da obuče majicu i džemper i pazimo ga, podižemo, vodimo, spuštamo. Deda koji kaže da voli nas devojke. Nas tri koje mu govorimo da još nije vreme za te izjave.

Strah koji registrujem na tom mestu.
Smeh koji lopatama razbacujemo po bolničkim hodnicima.


Ostali smo bez mačaka.

I taman da mi ne bi bilo ama ni malo dosadno - rat koji smo vodili sa Beogradskim elektranama. Marko bolestan, Mili slinava. Ja divlja i nepodnošljiva u hladnoći. Majstor koji mi se praktično uselio u kuću, i uopšte nije imao ambiciju da izađe. Ko je gledao Vodoinstalatera Pitera Vira, zna o čemu se radi. Mislim da je odlučio da me ženi onaj dan kada me je zatekao kako spremam ručak. A i sjaj in his eye kada je upao taman dok je iz sobe gruvao Pearl jam, a ja bila presrećna što je sve sređeno. Al' zamalo. Onda je pukao ventil u podrumu, pa je ponovo dolazio. Pa je nešto štelovao sistem, pa je opet dolazio. Onda je dolazio jer su mirisali kolači. Pa je dolazio da proveri da li je sada sve u redu. Pa je eto svratio da me pozdravi. Pa se setio da uradi probno merenje...
Jedva sam ga se rešila.


Tek sve u svemu, zekajlo vredelo je.
A sada idemo dalje.



Photobucket


Lunarna godina vodenog zmaja nastupa 22/23. januara. Taman dan pre retrogradnog Marsa.
Adjungovanje matrice, to jest proračun letećih zvezda za ovu godinu kaže da su prosperitetne zvezde 1, 6, 8 i 9 zauzele južni, centralni, zapadni i severoistočni sektor, respektivno.
Vojvoda vrti po istok-jugoistok pravcu.
Saram Saat je smešten na jugu tokom cele godine.



Photobucket


Standardna procedura, zavrtim dijagram 24 planine, izračunam Pa Qua matrični raspored i pogledam Ba Zhi kartu pa za zmaja dobijam 24Fu koji se transformiše u 55Feng.
Promenljive su linije 3 i 4.





Prošle zime, nekako baš u ovo vreme i uz Kalenićevu pijacu našla sam slučajno mog zmajčića. Ali žena u radnji mi je rekla da ne mogu da kupim jednog. Da idu u paru.


Photobucket


Dobro, udruživanje, shvatila sam. Ali... Na dan pomračenja srešće se prinčevi istog ranga.
Za sada se samo igram sa njima i sa tom idejom.

Dva zmaja, zašto da ne? Možda je vreme i za ljubav. Mislim pravu. Na manje od toga neću da pristanem.

Rezolucija:

Smanjiti mesečno trebovanje čokolade sa 3kg na 1,5kg.
Završiti neke repove koji se vuku po kompu.
Napisati "ono".
Da ne zaboravim, produženje vozačke dozvole.
I skupljanje novca za pilotsku.
Pokretanje centra sa Foksi.
Rad.
Igra.
Borba.


Photobucket



Ovako je bilo. Naporno, ali uz užitak.
Hvala zekajlo.





Noćas kada šaran star skoro 40 godina iskoči iz reke i transformiše se u zmaja osvrnuću se poslednji put i krenuti od yin metala ka yang vodi.
Da se sretnem sa njim negde na pola puta.

Friday, January 20, 2012

Geometrija




Od Kelka do Mikro Princa, niz Bulevar.
Od Kelka do Mikro Princa već treći put.

I prvi radni dan u godini dok gledam kao gladno kuče kroz izlog, a oni iznutra dovikuju da je popis.
Ne odustajem.
Vraćaću se danima.


Kada su izlazili iz Egipta poneli su Kovčeg.
Sve je sređeno, poklopac je vraćen, ulaz zatvoren, kao da se ništa nije ni desilo.
Računali su na vreme. Ono vreme dok padne napon, pa dok sveštenici ulete u postrojenje, pa dok se probiju... Dok shvate.



Od Kelka do Mikro Princa razmišljam o tome da je to u stvari i bio kondenzator. Drveni deo, pa zlato, pa ponovo drveni deo.
Onda kod Đerma, preko puta "Hleb sa patosa", zavirim u parfimeriju, u moju visoku flašicu, odmantram Vejnovu Fender-Stratokaster mantru "It will be mine. Oh, it will be mine." i produžim. Tih zamalo 7 tisuća treba da bacim na hitnije stvari.
Ma, mora da je kondenzator.


Kufijevo postrojenje je bilo glavno. Ostala dva su pomoćna. Ne rezervna, baš pomoćna, drugačija funkcija. A glavni štos je bio u akvaferima ispod, u slanoj vodi. Gore generator, usmerivač i to je to.

Kovčeg je razvijao svoje gravitaciono polje. Danima su ga jedva teglili, a onda kao da je podivljao, postajao je lagan, pa je uzletao i često podizao svoje nosače da izbezumljeno mlataraju nogama po vazduhu.



Takođe, On je stvorio bića da služe ove posude: svaki tron poduprt je sa četiri stuba, a šest stepenika vode do trona; sve u svemu deset. Najzad, tron je poput pehara posvećenja oko kojeg je načinjeno deset utvrđenja (u Talmudu), harmoničnih sa Torom koja je data u Deset Reči (Dekalog) i sa Deset Reči putem kojih je svet stvoren.


U Kelku sam uzela germanijumske diode, a dole elektrolitičke i keramičke kondenzatore. U obe firme imaju haos danima, država im je uvela novi "unapređeni" knjigovodstveni sistem, pa su sada spremni da me udave za primedbu tipa da ne mogu da mi uvale 10 mikroFarada na 63 Volta, kada mi treba 100 na 50.


Ramzes (drugi po redu) je shvatio šta su zdipili i zato je i poslao vojne jedinice za njima. Ali kasno. Kovčeg generiše jako polje, nije bio problem razdvojiti more.
A bez srca energetike kraljevstvo nije moglo da opstane.
Deset godina kasnije Egipat se urušio.
Ramzesu nisu pomogli ni pohodi na Nubiju i Liban.

Bez srca energetike nema života.



Šone mi je obećao njegov voltmetar u pozajmicu, no što duže razmišljam o svemu najbolje bi bilo da imam svoj, čak i u početku. Neki baš jeftin zbog mogućeg spaljivanja. Rekao mi je da probunarim kod Kineza, sasvim su okej.
Trebalo bi u stvari (po njemu) da prvo punim baterije, pa da onda napon proveravan na njima, ali magarac je u strastvenom nastupu bacanja sveg đubreta pobacao i stare punjive baterije za fotoaparat... Kao i gomiletinu upravo sada neophodnih stvari.

Imam ideju da merim svaki put kada promenim deo u čvorištu ili geometriju izvora. I zato provera preko baterija možda nije dobra stvar. Možda je zapravo najbolja, ali bi uzimala najviše vremena. A za izmenu oblika izvora su mi potrebni...

I tako idem niz Bulevar i usrdno se molim da su makar kablovi još uvek u nekom mračnom uglu plakara.


Danima je stajao u mestu. Ne danima, mesecima, godinama. Ulogorili su se i živeli tu negde u nedođiji do god se nije rodio dovoljan broj, nije umro dovoljan broj, nije ovo i ono... Tek jednog dana Kovčeg bi konačno počeo da čangrlja, da se dimi i podigao bi se u vazduh.
Nosači su izbezumljeno izletali iz šatora i trčali da im ne bi pobegao.

I išli su dalje.



Kao ja niz Bulevar.

I Bog sveti zna koliko sam samo sati i dana provela sklapajući konstrukciju u glavi.

-A da nemate možda ove neodijumske u obliku piramidica sa šestostranom osnovom?
-Nemamo. Ne prave takve. Gospođo, ne postoje.
-A obične je l' prave sa šestougaonom...?

On duboko uzdiše, baca pogled ka plafonu. Znam, muči ga vrhunski državni program prijave prometa. A mene muči struktura. U stvari geometrija.
Sada imam gomilicu neodijumskih magneta za prva čvorišta, ali nisu odgovarajućeg oblika. Bez obzira, moraće da prorade, ionako sam bacila bogatstvo za njih.


Posle rušenja Hrama Kovčeg je tajno vraćen u jedan mali manastir. Par stotina godina kasnije prenet je u Etiopiju u koptsku crkvu. Tu je ostao do danas.
Svaki monah zadužen za njegovo čuvanje ubrzo bi dobio kataraktu, a onda je umirao. Nisu se pridržavali procedure, možda nisu znali da i to postoji. Premazivanje tela nekim komponentama, zato što Kovčeg razvija sopstveno polje, singularitet.

Malo crno sunce.


Ovog dana je Tora okrunjena vrhunskom slavom, u svim njenim zapovestima, u svim njenim presudama, u svim njenim prekorima grehova - krunom sa sedamdeset grana svetlosti koje zrače na sve strane. O, gledaj malene ogranke, izbijaju iz svake grane, dok pet grana stoje u samom drvetu, u kome su sadržane sve grane. O, gledaj kapije koje se otvaraju sa svih strana, odašiljuči sjaj i slavu neiscrpne svetlosti.



I niz Bulevar... a onda me povuče, samo osetim promenu frekvencije, osetim nešto čudno u stomaku, vazduh se zgusne i počnem da se odvajam od podloge.

Magnete držim u džepu, ne u torbi, da ne poremete ostale uređaje koje redovno teglim.
Stisnem zube, stegnem stomak, mahinalno se uhvatim za gomilicu u džepu i vratim se tih par santimetara ka asfaltu.
Prolaznici ionako samo zveraju u izloge.


Kada je cela priča postala javna tajna koptska crkva je imala samo jednu zvaničnu izjavu - Pokazaćemo ga tada kada nam Bog da znak.
A onda je prošle godine procureo plafon tačno iznad njega u toj kapeli gde ga drže. Eto znaka. Sada moraju da ga iznesu, a ono makar samo dok se ne popravi krov.

I onda je naravno počelo geopolitičko/versko spekulisanje. Da li onom ko nudi više ili tamo gde treba da ide? A kome treba da ide?
Gde je Kovčegu pravo mesto?



I koliko sam se samo molila da mi pokaže odakle da počnem, samo da se svaki mogući početak desi pre retrogradnog Marsa. Samo da uspem.
Mi moramo da odemo odavde, ja moram da prodam tu ideju, da prodam sebe.

Što dalje odavde. Što dalje od Misira.


Ramzesa je baš bilo briga za sve njih. Posle svih onih čarobnjačkih nadmudrivanja od žaba i opstipacija do ubijanja prvorođenih jedva je čekao da im vidi leđa.
Ali nije bilo ni govora da carstvo ostane bez energetike.
A baš to se desilo.

Nova istorija.



Mi moramo da izađemo. I uopšte nije bitno, ništa nije bitno. Samo da izvedem dete i konstrukciju. Mogla bih da ponesem mač i brojanice, ali ni to nije važno.

Dok idem niz Bulevar, treći put za redom, x-ti put za redom razmišljam.
Ili ću uspeti ili ću umreti pokušavajući.
To su jedine opcije.


Možda je sada upravo pravo vreme za obnovu starog carstva. Za ulaz u podzemne komore i dešifrovanje svitaka.
Možda je sada pravo vreme.




Kada počnem da lebdim stisnem zube, napnem stomak, dodirnem podlogu i nastavim dalje.



Wednesday, January 18, 2012

Gorimo danas

dodatak od 20.01.2012.: Amitz je to bolje objasnio na svom blogu.

http://amitzdulniker.com/2012/01/20/nasi-ponovo-vode-stop-sopa/


Noćas je oboren FBI sajt.

I idemo dalje :)