Satima.
Danima.
Spavala sam kao mrtva, kao zemlja. Potpuno nepokretna. Samo sam potonula sa prvim sklapanjem kapaka i nisam ih otvarala danima.
Samo sam tonula na niže, na niže, na niže...
Kroz mineralnu žicu, sve tamo dole do regionalnog metamorfizma.
Iznad mene su se pomerale kontinentalne ploče, magma je pulsirala u ritmu magnetskog centra, ali ja sam išla još niže.
Tetis se podizao, ja sam tonula.
Sanjala sam delfine koji iskaču iz okeana i šire krila. Sanjala sam svoje učitelje i njihove živote. Sanjala sam pomorske bitke i pustinje. Kako idemo ka severu i lovimo. Kako presecamo životinjama vratne arterije i kako ih komadamo.
Prolazila sam kroz arhetipske slike potpuno ravnodušna.
Jedno vreme sam pratila kako mi pulsira pinealna žlezda, a onda sam ugasila svest.
Spavala sam stravično dugo.
Kao zemlja.
Odmor mi je bio neophodan.
No comments:
Post a Comment